Kako me moj kultivacijski put doveo do organiziranja projekcije filma u državnom parlamentu.
Odgovorna sam za objašnjavanje istine političarima u našem području. Uz brojne aktivnosti koje smo proveli posljednjih godina kako bismo podigli svijest o Falun Gongu među političarima, imala sam snažnu želju prikazati jedan od naših filmova u državnom parlamentu. Oko šest godina nisam uspijevala pronaći političara koji bi omogućio projekciju filma. Dobivala sam samo odbijenice ili nitko nije pokazivao interes.
Jednog dana u ožujku 2025., jedan me Ujgur pozvao na događaj u državnom parlamentu. Bila je to prezentacija knjige koja me nije posebno zanimala, ali sam iz pristojnosti pristala otići. Morala sam planirati više od dva sata kako bih stigla na vrijeme. Otprilike sat vremena prije polaska, iznenada mi je sinula ideja da bih mogla napisati pismo i predstaviti dva naša filma političaru koji je organizirao ujgurski događaj. Već sam ga poznavala s prethodnog sastanka.
Brzo sam sastavila mali fascikl s opisima dokumentarnih filmova Transcending Fear (Nadilaženje straha) i Letter from Masanjia (Pismo iz Masanjije), kao i kratko pismo. Sve sam ostavila vrlo jednostavnim jer više nije bilo vremena.
Nakon dolaska u državni parlament, u početku nije bilo prilike za razgovor s političarem osim kratkog pozdrava. Zato sam pričekala kraj prezentacije. Stvorio se red jer su svi htjeli razgovarati s njim. Bila sam sama i znala sam da moram biti kratka i ne oduzimati mu previše vremena. Ipak, bila sam odlučna – željela sam prikazati film u državnom parlamentu. Kad je došao red na mene, odlučno sam iznijela svoj zahtjev i rekla: „Mogli bismo u nekom trenutku prikazati film u državnom parlamentu.“ Brzo je pogledao moje dokumente dok sam objašnjavala sadržaj filmova, a zatim je dao svoje odobrenje. Rekao je: „Gospođo Dusolt, učinimo to!“ Morala sam suspregnuti radost da ne prsnem od uzbuđenja. Da – napokon sam postigla ono čemu sam se nadala.
Ali, nije bilo tako jednostavno. Nakon što sam sutradan zahvalila političaru na prekrasnom događaju, više se nije javljao. Što učiniti, a da ne djelujem nametljivo? Tako sam čekala oko tri tjedna. Ali ništa se nije dogodilo.
Tada sam odlučila napisati e-mail — ali kako? Trebam li ga pitati je li se predomislio ili više nije zainteresiran? Odlučila sam da bude vrlo jednostavno – dao mi je svoje odobrenje; dao je svoju riječ. Stoga se nisam željela pojaviti kao netko tko moli. Pa sam ga pristojno pitala za koji se film odlučio. Stigao je njegov odgovor: „Pismo iz Masanjije.“ Ali nakon toga, opet nije bilo daljnje korespondencije.
Znam da su političari vrlo zauzeti, pa sam ostala uporna. Podsjetila sam ured zastupnika da je zbog planiranja, važno unaprijed obavijestiti našeg stručnjaka za Kinu iz organizacije za ljudska prava (IGFM), koja je podržavala Dafa. Napokon je sve sjelo na svoje mjesto. Datum i tekst su finalizirani te smo odlučili promovirati događaj.
Nadala sam se dvorani koja može primiti 80 do 90 ljudi – ispunjenoj zastupnicima, sveučilišnim profesorima, okružnim upraviteljima iz raznih gradova i drugim VIP osobama. No, stvari su ispale drugačije. Tjedan dana prije isteka roka za prijavu, primila sam poziv iz ureda zastupnika. Rekli su mi da se, nažalost, prijavilo samo šestero ljudi. Bila sam duboko šokirana jer su među tih šestero bili djevojka mog sina, moja teta i njezin partner. Ako se ne prijavi više ljudi, u uredu su rekli da će morati otkazati događaj. To je za mene bilo poražavajuće. Napokon sam imala priliku prikazati film — i naravno, nisam željela razočarati političara. Morala sam gledati unutar sebe: Što radim pogrešno? Iznad svega, nisam smjela postati nervozna ili izgubiti bistrinu — inače bi sve bilo izgubljeno. Bila sam toga itekako svjesna.
Tijekom vikenda sam nastavila gledati unutar sebe i u jednom sam trenutku shvatila da ja želim odlučiti koji ljudi trebaju prisustvovati projekciji. Imala sam specifičnu predodžbu o VIP osobama, ali ta predodžba – sudeći po tome kako su se stvari odvijale – nije bila predodžba Učitelja i božanskih bića. Tako sam morala otpustiti: Tko god treba doći, neka dođe.
Nekoliko dana kasnije, primila sam još jedan poziv i obavijestili su me da se u međuvremenu prijavilo 50 ljudi. Postigla sam ono čemu sam se nadala i napravila proboj. Rok za prijavu su još jednom produljili i na kraju je bilo oko 90 ljudi koji su željeli prisustvovati događaju.
Događaj
Sve smo dobro pripremili. Tada mi je prišao političar i rekao da ja trebam voditi raspravu. Nikada prije nisam radila ništa slično, ali sam pristala i pomislila: Sada nemaš drugog izbora — samo se ponašaj kao da si to radila mnogo puta prije, bez ijedne misli straha. I zaista je ispalo dobro!
No prije toga, trebalo je savladati još jednu prepreku: Otkazali su vlak za državni parlament! Na početku događaja bilo je samo oko 30 ljudi. Jedan praktikant je rekao: „Rekla si da će biti 90 ljudi, ali ovo nije ni blizu 90!“ Odgovorila sam vrlo kratko: „Još će doći.“ I upravo se to dogodilo. Bilo je prisutno oko 90 ljudi, a na kraju je projekcija filma Pismo iz Masanjije postigla veliki uspjeh. Publika je bila duboko dirnuta i postavljala je mnoga pitanja. Jedan teolog koji je bio među sudionicima čak je dogovorio novi termin sa mnom za projekciju jednog od naših filmova.
Moramo li zaista sve izdržati? Ili nam ponekad samo nedostaje bistrine?
Dugi niz godina imala sam probleme u donjem dijelu trbuha. Pojavili su se prvi put nakon što sam razgovarala s prijateljicom koja mi je ispričala o svojim tegobama. Nešto kasnije, isti problemi su se pojavili i kod mene. Jednog dana – ali godinama kasnije – počela sam se pitati je li ta okolnost zaista ispravna i moram li tako patiti. Teško je objasniti, ali iznenada se pojavila misao da ova patnja ne pripada meni. Čvrsto sam si rekla: „Nemam apsolutno ništa.“ Ništa više od ove kratke rečenice. Ponavljala sam to iznova i iznova. Bilo je fascinantno jer od tog trenutka više nisam imala nikakvih problema – simptomi su doista nestali u trenu.
Bilo je još jedno slično iskustvo: nekoliko godina nisam mogla dobro spavati. Budila bih se potpuno iscrpljena, često čak i s jakim glavoboljama. Ponekad sam se zapravo bojala zaspati jer sam osjećala da se ni noću ne mogu opustiti zbog silnog sanjanja, a bojala sam se jutarnjih glavobolja. Mislila sam da možda još moram puno toga otplatiti i da je to razlog zašto noću ne mogu pronaći mir. Osjećala sam se kao da noću živim neki drugi život, ali nakon otprilike šest godina počela sam osjećati da nešto nije u redu.
Tako sam te večeri, prije odlaska u krevet, odlučila promijeniti svoj način razmišljanja. Rekla sam si: „Imat ću mirnu, okrepljujuću noć i probuditi se svježa.“ Nakon prve noći imala sam samo blagu glavobolju koju sam ignorirala, ali bila je to prva noć nakon dugo vremena da sam ponovno mogla normalno spavati. Glavobolje su se također smanjile i uspjela sam se oporaviti tijekom noći. Bilo je tako lako stati na kraj toj višegodišnjoj, samonametnutoj patnji!
Moje fotografije prirode
Tijekom razdoblja koronavirusa, kada su aktivnosti bile vrlo ograničene, počela sam fotografirati – u početku više iz dosade. Isprva je to uglavnom bilo eksperimentiranje bez ikakvih velikih ambicija. Zanimljivo, kao početnica, često sam se susretala s motivima koji su čak i mome suprugu, koji fotografira dugi niz godina, bili zapanjujući. No, vjerojatno je u tome bilo više nego što sam tada mogla zamisliti, a prekrasne fotografije motivirale su me da se nastavim usavršavati.
Strpljenje je bilo moja najveća slabost, a morala sam svladati i svoju sklonost ljutnji, na primjer, kada fotografije ne bi ispale dobro. Kontroliranje mojih osjećaja bio je još jedan izazov. Najljepše fotografije mogu snimiti kada nisam emocionalna, jer čim se uzbudim u nekom posebnom trenutku, životinje to osjete. Tada prilika za fotografiju nestane — one nestanu prije nego što uopće stignem reagirati.
Moje fotografije prirode već godinama stoje na raznim internetskim platformama; one služe tome da privuku ljude da saznaju istinu o progonu Falun Gonga. U međuvremenu sam počela dobivati i narudžbe te sam imala priliku stupiti u kontakt s dvije osobe. Jedan od njih dopušta mi da fotografiram njegove posjede tijekom svih godišnjih doba, dok mi drugi dopušta korištenje dvorca i njegove okolice za fotografije. Također radim po narudžbi za jednu zakladu. No spoznala sam da sve te prilike služe samo širenju istine u tim višim društvenim slojevima, na čemu sam vrlo zahvalna.
To je ono što sam naučila na svojoj trenutnoj razini.
Hvala svima.
(Predstavljeno na Fa konferenciji u Njemačkoj 2025.)
