Falun Dafa Minghui.org

20. srpanj, prije 16 godina

(Minghui.org)

Bio je vruć i sparan dan, jako teško se disalo. Let mi je kasnio tako da su već bila 2 sata ujutro kad sam stigla u hotel. Cijelu noć sam sanjala jedan te isti san: vojnici i policajci su patrolirali na krovovima oko trga Tiananmen dok smo mi, praktikanti, stajali izvan trga.

U snu sam se pitala trebam li uopće ići i bojim li se. Brzi otkucaji srca u snu su bili tako realistični. Ipak, u snu sam istupila i otišla.

Ujutro sam se probudila i bila sam smirena. Nisam znala što će se dogoditi, ali znala sam što mi je činiti. Sa mnom su bile još tri praktikantice kojima sam ispričala što se dogodilo u snu. Sve smo se nasmiješile i zaključile da moramo ići i zatražiti pravdu za Falun Gong.

Bilo je 9.30h kad smo završile s vježbama i tada smo se taksijem uputile na Tiananmen.
Nismo ni bile svjesne da će 20. srpnja 1999. biti jedan od najmračnijih dana u povijesti. Nismo znale da će to biti početak kampanje brutalnog progona. Tog dana, kojeg nikako ne smijemo zaboraviti, bila sam svjedok dobrodušnosti i zloće, mira i nasilja u povijesnom dijelu Pekinga.

Taksi nas je vozio prema istoku, ulicom Chang'an. Odjednom su se sa svih strana pojavili policijski automobili. Ulica je bila zablokirana kad smo došli do područja Xidan pa smo skrenuli prema sjeveru i uputili se prema stražnjim vratima Zabranjenog grada. Ubrzo smo naišli na nove barikade.

Izašle smo iz taksija i krenule prema Tiananmenu. Pored nas je bilo još puno ljudi, većina je izgledala kao da su farmeri iz ruralnih dijelova zemlje. Ljudi su išli prema naprijed i atmosfera je postala napeta. Policajci u grupama su počeli zaustavljati ljude i počeli su s ispitivanjima.

Praktikanti su na miran način objašnjavali tko su i što žele – reći centralnoj vladi da je Falun Gong dobra praksa, da su svi doživjeli brojne dobrobiti te da Falun Gongu vrate njegov dobar glas. Policajci su vikali na njih, psovali ih i tjerali ih u autobuse.

Ja sam poželjela reći isto kao što i oni. Nisam razmišljala o tome što će biti dalje, ako me uguraju u autobus. Nismo se zaustavile i hodale smo još 10 minuta. Ljude oko nas su polako odvozili autobusima, na kraju ih je ostalo puno manje. Na kraju su i nas zaustavili.

Pitali su nas što želimo i jesmo li praktikantice Falun Gonga.

Rekle smo im da smo Falun Gong praktikantice te da želimo reći centralnoj vladi da Falun Gong podučava Istinitost – Dobrodušnost – Toleranciju. To je praksa od koje osoba dobiva kako fizičke tako i duhovne dobrobiti.

Policajci su nam rekli da izgledamo kao visokoobrazovane osobe koje žive dobrim životom. Pitali su nas zašto mi uopće prakticiramo Falun Gong.

Odgovorile smo im da je jako puno intelektualaca među Falun Gong praktikantima te da oni najvjerojatnije imaju krive predodžbe o Falun Gongu. To je praksa koja uzvisuje um.
Odveli su nas do autobusa punog praktikanata iz drugih dijelova zemlje. Svi smo se upoznali tog dana, vođeni željom da kažemo što nam je u srcima.

Autobus nas je odvezao u praznu školu oko 11 sati. Poslali su nas u različite učionice koje su nadgledali policajci. U svakoj su bili tv prijamnici iz kojih su, vrlo glasno, puštali program kineske televizije u kojem su na najprljaviji i najzlobniji način opisivali Falun Gong. Bili smo prisiljeni gledati propagandu, nakon čega smo trebali napisati kratki sastav o našem shvaćanju viđenog.

Nitko nije mogao ni zamisliti da će naš apel za Falun Gong na Tiananmenu tako završiti. Policajci su vikali na nas, a ja sam se pitala u što ja točno vjerujem. Pitala sam se jesu li moja uvjerenja neispravna. Odgovor je bio očit: Istinitost – Dobrodušnost – Tolerancija su dobri principi. Bila sam svjedokom brojnih pozitivnih zdravstvenih promjena među kolegama praktikantima i nema ničeg lošeg u prakticiranju Falun Gonga. Napisala sam što uistinu mislim i ponovno su me odveli u autobus.

Autobus nas je odveo do radničkog stadiona. Sedam ili osam autobusa su već stajali na parkingu pa je policajac usmjerio vozača da ode negdje drugdje, budući da je tamo već bilo puno. Pitao ga je za okrug Fengtai i Shijingshang, ali i oni su bili puni.

U 14h su nas odveli na stadion u okrugu Shijingshan gdje su nas poredali u grupe prema provincijama iz kojih dolazimo. Svi smo sjeli na travnjak dok su nas policajci okruživali.

Nalazili smo se na izravnom udaru sunca. Pogledala sam oko sebe i vidjela sam da je cijeli stadion bio pun, uključujući sva sjedala na tribinama. Žene, muškarci, mlađi i stariji pa čak i djeca. Nisam očekivala da će toliko ljudi iz svih dijelova Kine doći i iskreno braniti ugled Falun Gonga.

Tiho smo sjedili i većinom čitali Zhuan Falun. Bila je to jedna vrlo mirna, divna scena. Izgledalo je kao da svi ignoriraju mogući rizik, opasnost i naoružane policajce.

Predvečer su preko zvučnika ponovno počeli emitirati zle laži i propagandu. Niotkuda je netko počeo recitirati Lunyu i svi su se pridružili. Naši glasovi su potpuno nadjačali zvučnike. Suze su mi tekle niz obraze, ali sam i dalje s ostalima glasno recitirala Lunyu.

Jedan policajac je uzeo palicu i počeo tući praktikanta. Drugi praktikanti su potrčali i počeli ga štititi vlastitim tijelima. Tada su došli i drugi policajci i počeli tući te praktikante.

Tada je netko počeo recitirati pjesmu Učitelja Li Hongzhia:

U životu, ne tražiti ništa,
U smrti, ne žaliti za ničim.
Pročišćavajući sve krive misli,
Kuje se Budinstvo, bez teškoća.
(„Ništa zadržano“ iz Hong Yin)

Svi su se pridružili recitiranju i glasovi su odjekivali u noći.

Obrisala sam suze i pridružila sam im se. U tom trenutku, moj život je bio uzdignut u više sfere. Uopće nisam razmišljala o životu ili o smrti. Shvatila sam da je meni, kao praktikantici, zadatak štititi istinu univerzuma, u kojoj je čvrsto utemeljena moja vjera.