Uz majčin poticaj, počela sam vježbati Falun Dafa 1998. godine. Tada sam bila u srednjoj školi, a ostali praktikanti smatrali su me „mladom Dafa učenicom“. Imala sam mnogo školskih obaveza, pa sam samo povremeno vježbala s majkom i čitala sam Zhuan Falun kad sam imala vremena. Moje razumijevanje Fa principa bilo je prilično plitko i površno.
Nakon srpnja 1999., kad je počeo progon, većina lokalnih mladih praktikanata mojih godina odustala je od prakse. Nastavila sam vježbati, zahvaljujući majčinom stalnom ohrabrenju, i, kad sam imala vremena, pomagala sam tiskati materijale za objašnjavanje istine, lijepiti letke i slično. Također sam išla na grupno učenje Fa s majkom i slala sam ispravne misli dok su drugi objašnjavali istinu ljudima licem u lice.
Supraktikanti su me često hvalili, govoreći: „Izvrsno je što još uvijek vježbaš! Kad bi barem moje dijete bilo poput tebe.“
Zbog ovih pozitivnih komplimenata, postala sam pomalo samozadovoljna u kultivaciji, osjećajući da, iako nisam bila toliko marljiva, ipak sam se kultivirala. Prema majčinim riječima, moglo bi se reći da sam „sustigla napredak Fa-ispravljanja“. Ona me htjela motivirati da ne bih nazadovala, ali ja sam to shvatila kao nešto čime se mogu hvaliti.
Nakon što sam napustila Kinu, mogla sam se kultivirati kao jedno tijelo s drugim praktikantima. Kasnije je i moj suprug dobio Fa. Ohrabreni njegovim entuzijazmom kao novopridošlog, naša kultivacija je išla dobro, a radili smo i tri stvari koje praktikanti trebaju raditi.
Osjećala sam da se moja kultivacija poboljšava kroz testove i otpuštanje ljudskih vezanosti. Na površini sam bila prilično marljiva. Međutim, moji dugotrajni problemi zbog dugogodišnjeg labavog kultiviranja počeli su izlaziti na površinu.
Činilo se da sam iznova i iznova testirana na istim stvarima. Stanje u kojem sam bila kad sam vježbala i slala ispravne misli također nije bilo dobro, i nisam se mogla probiti kroz to. Posebice, kad sam dijelila iskustva s drugim marljivim praktikantima, uvijek sam osjećala da sam nekako drugačija od njih, ali nisam mogla identificirati koje su razlike.
Jednom, dok sam slala ispravne misli u ponoć, zamolila sam Učitelja za nagovještaj o mojoj temeljnoj vezanosti.
Te noći imala sam san. Bilo je to tijekom republikanske ere, a ja sam bila vođa skupine ulične djece stare oko 14 ili 15 godina. Misleći da je dosadno u gradu, rekla sam da bismo trebali napustiti grad radi zabave.
Jedan starac nam je rekao: „Ne smijete to činiti. Vani je kaos. Ako odete, to bi vas moglo koštati života.“ Nisam ništa rekla protiv njegovog upozorenja, ali sam pomislila u sebi: „Ne želiš da idem, ali ja ću svejedno. Uopće te ne slušam.“
Ušuljala sam se u japansku vojarnu s jednim dječakom i ukrala dvije uniforme. Dječak je bio hrabar. Popeo se na kamion, sjeo na prednji dio i pretvarao se da izdaje naredbe: „Ti, idi gore! Ti, dođi ovamo!“ Ja sam samo stajala tamo, promatrajući ga. Kad sam se probudila, čula sam riječ u uhu: „Lukavost!“
Tada nisam mogla shvatiti što to znači, a tek sam nedavno počela razumijevati Učiteljev nagovještaj. Koncept „lukavosti“ utjelovljuje skup predodžbi i negativnih osobina iz starog svemira, poput podmuklosti i prevarantstva, kako bi se zaštitilo slijedeći gomilu iz straha. To je lažno ja, koje može ometati kultivaciju na mnogo načina. Ponekad je bilo duboko skriveno, čineći moju kultivaciju površnom bez čvrste supstance, a ja toga nisam bila ni svjesna.
Na primjer, da bih kultivirala toleranciju, pokušavala sam ostati mirna i pazila sam na kultiviranje svog govora u svakodnevnom životu. Iako ne mogu reći da sam svaki put održala svoj šinšing, pokušavala sam se dobro ponašati.
Ove godine radila sam povremene poslove u hotelu i prvi put sam se susrela s „maltretiranjem na radnom mjestu“. Znala sam da je to test, pa sam odlučila održati svoj šinšing kako bih pokazala mirnu dobrodušnost Dafa praktikantice i tako bolje objasnila istinu o Falun Dafa svojim kolegama, koji su svi znali da sam Dafa praktikantica.
Tako, bez obzira na to kako me kolegica zlostavljala, uključujući vikanje na mene, lupanje knjigom računa i bezrazložno prigovaranje, zadržala sam osmijeh na licu, ostala mirna i radila sam još marljivije. Ponekad sam jasno mogla osjetiti da su negativni entiteti iza nje postajali sve više uznemireni i bespomoćni.
Test je trajao oko dva mjeseca, i postupno, ona se počela mijenjati i prestala me maltretirati. Kasnije, kad sam izašla kupiti nešto hrane, rekla je: „Sestro, vani je hladno. Evo, obuci moj kaput.“ Bio je to zaista čudesan preokret. Ne bih mogla podnijeti situaciju na taj način da nisam Dafa praktikantica.
Osjećala sam da sam mnogo napredovala u kultiviranju tolerancije – sve dok nisam naišla na drugi incident koji mi je pomogao shvatiti moj skriveni problem „lukavosti“.
Jednog dana, i moj suprug i ja smo kasnili na grupne vježbe na otvorenom. On je stigao malo ranije od mene, a kad sam stigla, primijetila sam da su mu pokreti bili sporiji i neusklađeno s ostalima. Namrštila sam se i bila sam uzrujana zbog njega.
Nakon vježbanja, ljudi su počeli odlaziti na grupno učenje Fa, ali dva praktikanta su ostala sa mnom, čekajući da moj suprug završi posljednju vježbu.
„Koliko će mu još trebati?“ upitao je jedan od njih.
Duboko u sebi počela sam kritizirati svog supruga, misleći: „Trebao si se pokušati uskladiti s ostalima iako si kasnio. Nisi uzeo u obzir jedno tijelo, samo sebe. Sada kada su svi završili, trebao bi barem stati i vidjeti što svi ostali rade. Zar nisi sebičan? Čini se da si marljiv, ali je li to samo za pokazivanje?“
Nakon što su svi otišli, počela sam se svađati s njim, ne obazirući se na toleranciju, jer sam osjećala da sam u pravu.
Nakon toga, pitala sam se: „Zašto mogu prevladati testove u ophođenju s običnim ljudima, ali prema suprugu se ponašam drugačije, optužujući ga da se ponaša 'samo za pokazivanje'? Nije li i on ogledalo za mene da se preispitam? Radim li i ja stvari 'samo za pokazivanje' u kultivaciji?“ Bila sam šokirana kad sam imala tu misao.
Odjednom sam shvatila da je moja tolerancija uvjetna, da se razlikuje ovisno o osobi i situaciji. Kad je riječ o običnim ljudima, mogla sam prakticirati toleranciju bezuvjetno.
Dok sam radila na Dafa projektima, kad me koordinator povremeno kritizirao, iako ne bih ništa rekla, duboko u sebi sam mislila: „Nije to u potpunosti moja krivnja.“
Ponekad sam mogla osjetiti distancu između sebe i ovog ili onog drugog praktikanta, i ako druga strana ne bi odgovorila ljubazno, mogla bih održati svoj šinšing i ispričati se, misleći da iza toga mora biti neka smetnja. Ali duboko u sebi, također sam mislila: „I ja sam kroz mnogo toga prošla.“
Ovi primjeri ukazuju na to da se nisam uspjela ponašati na temelju istinskog kultiviranja sebe i bezuvjetnog otpuštanja sebičnih vezanosti. Moja tolerancija je bila „samo za pokazivanje“, i dok se čini da imam toleranciju, očekujem da se drugi ponašaju onako kako ja očekujem od njih. Zar se ne ponašam kao vođa ulične djece u svom snu? Nisam se suprotstavila starčevom upozorenju, ali sam imala svoj plan.
Iza moje površne tolerancije, kriju se mnoge ljudske predodžbe i vezanosti, kao što su osjećaj nemira, briga za „spašavanje obraza“, pokušaj izbjegavanja problema radi udobnosti i tako dalje. Imam još manje tolerancije za svog supruga, posebno kad mislim da je on taj koji griješi.
Moja „tolerancija“ je samo površna, što se možda čini u redu, ali u stvarnosti, nisam se uspjela kultivirati po istom standardu, što je oblik „lukavosti“. Ono što samo izgleda kao da ispunjava zahtjeve najviše obmanjuje. Mislila sam da se kultiviram, ali se nisam uspjela temeljno promijeniti.
Sjećam se da sam slušala priču u programu „Božanska kultura“ pod nazivom „Pljuni mi u lice, pustit ću da se osuši“, u kojoj je kancelar Lou Shide iz dinastije Tang rekao svom mlađem bratu da ako mu netko pljune u lice, treba samo pustiti da se osuši, jer je mirno podnošenje poniženja s osmijehom bio bolji način za rješavanje sukoba.
Bila sam zapanjena i neprestano sam odmahivala glavom, govoreći: „Nema šanse. Nikad to ne bih mogla učiniti, nikad.“ Gledajući unatrag, nije bilo slučajno što sam čula tu priču.
Nakon što sam shvatila svoj temeljni problem, odlučila sam uvijek gledati unutar sebe kad god naiđem na bilo koji šinšing test koji zahtijeva toleranciju. Ako ne uspijem održati svoj šinšing 100%, to mora biti „lukavo“ lažno ja koje djeluje. Dubljim kopanjem, sigurno ću pronaći skrivene ljudske predodžbe i vezanosti, kako bih ih mogla eliminirati kroz kultivaciju.
Ova „lukavost“ se također manifestira u mnogim drugim aspektima. Jednom, dok sam dijelila iskustva s drugima na vježbalištu, Shun je istaknula da želim ostaviti dojam da sam „fina“ sa svima, umjesto da zapravo dijelim iskustva i kažem što mislim.
Iskreno, tada se nisam složila s njom, jer sam uvijek slijedila princip dok sam dijelila iskustva s drugima: Dovoljno je „samo dotaknuti bit“. Uostalom, čovjek se mora kultivirati. Osim toga, ono što vidim možda nije činjenica i moje razumijevanje možda nije ispravno, a ako je ono što kažem pogrešno, to bi lako moglo naštetiti kolegama praktikantima. Nadalje, kultivacija je i ne nametanje vlastitih stavova drugima. Tek sam kasnije shvatila da je moj način razmišljanja bio vrlo pogrešan.
Sjećam se da, nakon što sam rekla suprugu o svom snu, on je osjetio da je on dječak koji je ukrao uniforme sa mnom, govoreći da u tom životu nije bio pametan. Nakon što smo ukrali uniforme, osjećao se moćno, i kao rezultat toga, bio je pogođen u glavu i ubijen. Rođen je s hemangiomom na čelu u ovom životu i kirurški ga je uklonio, ali je ostao ožiljak. „Ti si me potaknula, a ja sam na kraju ubijen. Trebala bi preuzeti odgovornost“, rekao je.
Razmišljajući o onome što je Shun rekla i o onome što sam vidjela u svom snu, istina je da se nisam popela na kamion s dječakom niti ga upozorila da bi mogao biti ubijen. Ja sam samo promatrala s obližnjeg sigurnog mjesta. To je isto kao što je Shun istaknula – da kad vidim probleme supraktikanata, ne ističem ih izravno.
Na površini, „kultivirala sam svoj govor“ i nisam se držala svog „ega“, ali duboko u sebi, radile su ljudske predodžbe. Pod krinkom „finoće“ prema drugima, lukavo sam izbjegavala svoju odgovornost i „probleme“ i „sukobe“, a to bi zapravo moglo dovesti praktikante u opasnost.
Moja briga da bi se kolege praktikanti mogli osjećati „povrijeđeno“ slušajući kritiku otkrila je moju vlastitu nesklonost kritiziranju, i zato sam previše pažnje pridavala tome kako se drugi osjećaju. Ova „lukavost“ je zaista vrlo lukava!
Ključno nije trebamo li dijeliti iskustva s kolegama praktikantima, već s kojim stanjem uma i kako dijelimo iskustva s njima. Naši stavovi možda nisu uvijek ispravni, ali mogu ponuditi vrijedno upozorenje ili nagovještaj drugima. U mom slučaju, da Shun nije istaknula moj problem, možda bih se još uvijek kultivirala na plitak i površan način.
Duboko sam zahvalna Učitelju na njegovom suosjećajnom nagovještaju, kao i na iskrenim upozorenjima kolega praktikanata, iako mi je trebalo toliko dugo da zaista shvatim svoje probleme.
Biti lukav je zaista vrlo štetno. Na površini, kultivirala sam se, ali u biti, uopće se nisam mnogo promijenila. Nije ni čudo što sam osjećala jaz između sebe i onih zaista marljivih praktikanata.
Dok sam pisala ovaj članak, postala sam svjesnija mnogih svojih problema. I dalje osjećam da postoje problemi na dubljim razinama, koje treba iskopati i otpustiti kroz više učenja Fa i marljivu, čvrstu kultivaciju. Odlučna sam otpustiti „lukavost“ i posvetiti se istinskoj i čvrstoj kultivaciji šinšinga umjesto kultivaciji „za pokazivanje“.
Hvala, Učitelju! Hvala, kolege praktikanti!
Molim vas, ljubazno ukažite ako je bilo što neprikladno u mom iskustvu.
