Falun Dafa Minghui.org

Blagoslovljena sam: Moj sin je na dobrom putu da postane mladić izvanrednog karaktera

(Minghui.org)

Na kraju prve godine srednje škole, 2015. godine, moj sin je došao kući iz škole sav blistajući od ponosa. 31 od 36 njegovih razrednih kolega ga je odabralo za „uzornog učenika.“

Pri pogledu na blistavo i nevino lice moga sina preplavile su me emocije. Misli su mi pojurile u prošlost, kao da je neko prikazivao film pred mojim trećim okom. Bio je to trenutak kada sam ga po prvi puta upoznala sa Falun Dafa.

Izlječenje uporne bolesti

Kad je imao samo dvije godine, moj sin je iznenada dobio napad astme praćen visokom temperaturom. Disanje mu je bilo popraćeno teškim hroptanjem

Bio je previše slab, nije mogao hodati i cijeli je dan samo plakao i tražio da ga držim u naručju. Nije imao apetit. Kada bi pokušali da ga nahranimo on bi samo uzeo nekoliko gutljaja vode i više ništa ne bi jeo. Navečer nije mogao spavati, teško je disao i samo bi plakao i bio nemiran.

Odveli smo ga u lokalnu bolnicu za žene i djecu. Pronašli smo najboljeg pedijatra da ga pregleda i on nam je rekao da ima dječju astmu, koju je dobio jer se prehladio u prvom mjesecu života. Pedijatar je rekao da bi se astma trebala povući kada moj sin napuni deset godina i da za dječju astmu nema stalnog lijeka. Samo nam je prepisao lijekove koji mogu ublažiti stanje.“

Ni s uzimanjem lijekova nije bilo nikakvih naznaka povlačenja bolesti, pa je pedijatar povećao dozu lijekova. Prošao je još jedan mjesec, ali nije bilo naznaka poboljšanja.

Baka mu je bila zabrinuta: „Moj je unuk još tako mali. Samo povećavati dozu lijekova mi se ne čini kao dobra zamisao!“ I mene je boljelo srce gledajući ga kako pati.

Kad sam bila u najtežem psihičkom stanju i osjećala se bespomoćno, sjetila sam se Falun Dafa.

Prisjetila sam se moga ulaska u Dafa u trenutku kada sam bila van pameti jer je moje tijelo bilo shrvano neizlječivom bolešću, kako je Dafa povratio moje zdravlje, kako sam napustila Dafa nakon što sam bila podvrgnuta progonu i „preodgoju“ u logoru za prisilni rad, i kako sam sa žaljenjem odustala od prakticiranja Falun Dafa zbog straha i želje za samoodržanjem.

Sada sam se, gledajući muke moga sina, probila kroz psihološku blokadu i potajno sam uzela audio snimke predavanja Učitelja Li Hongzhiju i pustila ih sinu da sluša.

Moj je sin slušao predavanja i njegovo se stanje počelo popravljati. Hroptanje je prestalo i ponovno je mogao spavati mirno i čvrsto.

Nakon što je treći puta poslušao predavanja Učitelja Lija simptomi astme su se povukli i uskoro je bio potpuno izliječen. Riječima nisam mogla izraziti svoju zahvalnost. Mogla sam samo pustiti da mi suze tiho teku. Počela sam otvoreno ponovno prakticirati Falun Dafa.

Moj se suprug tome žestoko usprotivio prijeteći mi razvodom. S vremena na vrijeme on je išao tako daleko da me je obarao na krevet, stavljao mi ruke oko vrata gušeći me, i okrutno me tukao.

Porodica moga muža se jako plašila da će moje prakticiranja Falun Dafa loše uticati na karijeru moga svekra koji je bio direktor kompanije u držanom vlasništvu. Oni su me prijavili policiji.

Bila sam potpuno svjesna da se kockam sa vlastitom sigurnošću, ali sam odabrala pravičnost i vlastitu savjest. Upotrijebila sam nasilje u porodici kao razlog da dobijem razvod braka i starateljstvo nad moji sinom.

Izvučen iz vode

Od djetinjstva do dječaštva moj je sin bio živahan i pun nestašluka. Nije imao osjećaj za opasnost. Po cijeli dan je jurcao naokolo, penjući se gore dolje.

Za vrijeme zimskog raspusta, kada je bio u drugom razredu, izašao je igrati se. Kući se vratio potpuno mokar od glave do pete. Bila sam iznenađena jer nije padala kiša. Stidljivo mi je kazao: „Mama ja pao sam u vodu.“

Objasnio mi je: „Igrao sam se pokraj jezerca u malom vrtu na kraju sela. Neko je u bazen bacio petardu. Prestrašila me je eksplozija pa sam pao u jezerce. Voda mi je bila dublja od ramena. Toliko sam se uplašio da čak nisam mogao zvati u pomoć. Odjednom sam osjetio velike ruke kako me dižu gore, i onda sam se uspio izvući iz vode.“

Kazala sam mu: „Prošle se godine u tom istom jezercetu utopilo jedno dijete. Bilo je to u pola bijeloga dana, ali u blizini nije bilo nikoga da ga spasi. Zbog toga je jezerce bilo zatvoreno godinu dana. Da se Učitelj nije za tebe pobrinuo ni tebe više ne i bilo. Zato moraš biti oprezan.“

On je klimnuo glavom i kazao: „Neću na to zaboraviti!“

Presvukao se u suhu odjeću i ponovno je sa smiješkom na licu izašao kao da se ništa nije desilo.

Čista vjera moga sina ga ponovno spašava

Jedna večeri za vrijeme ljetnog raspusta, kada je moj sin bio u trećem razredu, izašao je igrati se skrivača sa djecom kada je neko predložio da se sakriju na krovu.

Moj se sin sa drugima popeo na krov, ali ga je neko gurnuo. U padu su njegove ruke došle u direktni kontakt sa vrhom čelične šipke za koju se vezivao konopac za sušenje veša. Odmah je potekla krv. On je tada ostao miran i u svom srcu pozvao: „Učitelju! Spasi me!“ Tada se desilo čudo i krvarenje je skoro potpuno prestalo. Njegovi drugovi su počeli vikati i plakati, zvali su me govoreći da se nešto užasno dogodilo.

Sjurila sam se niz stepenice. Šokirala sam se ugledavši moga sina. Utrčala sam u kuću, uzela 1.000 yuana i pozvala auto da nas vozi u bolnicu. Kada smo tamo stigli, sin me upitao: „Majko ja sam Dafa kultivator. Da li još uvijek trebam doktora?“

Njegove riječi su me probudile. Nastavio je: „Znam da je bila moja greška. Previše vremena provodim igrajući se i zabavljajući, ali ja vjerujem Učitelju. Ja vjerujem u Dafa. Dobro mi je.“ Dirnula me je čvrsta vjera moga sina i zato odustala od odlaska u bolnicu.

Te sam večeri osam puta mijenjala zavoje natopljene krvlju. On je u postelji proveo sedam dana. Za manje od mjesec dana se potpuno oporavio.

Nepovrijeđen nakon udarca motorom

U to vrijeme moj sin je bio srednjoškolac. Jedno popodne je kasnio kući iz škole, a kad sam ga otišla potražiti nigdje ga nije bilo. Zabrinuta sam se vratila kući.

Dok sam se približavala našoj zgradi on se upravo uspinjao uz stepenice vraćajući se u naš stan. Užasno je izgledao. Bio je prekriven blatom i prašinom. Lice mu je bilo zamazano, čak su mu i nozdrve bile pune blata.

Ugledavši ga takvog briznula sam u plač. Pojurila sam da ga utješim i upitala ga šta mu se to desilo. On mi je samo odgovorio da je dobro. Pojurila sam da ga odvedem u stan.

Plačući mi je objasnio: „Vozio sam bicikl i išao kući za vrijeme pauze za ručak. Udario me jureći motocikl i odbacio u zrak moj bicikl. Odletio sam na travu pokraj puta. Vozač se nije zaustavio, samo je povećao brzinu. Izudaran sam po cijelom tijelu i nisam mogao ustati neko vrijeme. Dugo sam tamo ležao. Na kraju sam se pribrao i šepajući krenuo kući.“

Pregledala sam ga i nisam mogla pronaći povrede, samo nekoliko ogrebotina i modrica na ruci. Kazala sam mu: „Da nije bilo Učitelja da te zaštiti, ti bi najmanje imao nekoliko slomljenih kostiju.“ Oboje smo iskazali zahvalnost Učitelju Liju.

Moj sin postaje uzorom u razredu

Još od djetinjstva moj sin nikada nije gledao ispred sebe hodajući ulicom. Uvijek bi razgledavao unaokolo i kući donosio raznorazne sitnice. Uvijek sam se sa njim šalila nazivajući ga malim sakupljačem starog željeza.

Zbog te navike je uvijek u osnovnoj školi pronalazio yuan ovdje i pet yuana ondje. Naravno da nije znao kome novac pripada nego je te yuane davao razrednom starješini da posluže za troškove razreda.

Za vrijeme jednog sastanka razredne zajednice, razrednik je kazao pred svim učenicima: „Ima jedan učenik koji uvijek novac koji pronađe daje meni za razredne troškove, dok drugi novac zadržavaju za vlastitu upotrebu…“

Od tada je puno njegovih školskih kolega slijedilo njegov promjer i novac koji bi pronašli su davali za razred.

Kada je moj sin bio u nižoj srednjoj školi on bi novčanice od 10 i 20 yuana koje bi pronašao na ulici predavao razredniku.

Ove je godine moj sin krenuo u srednju školu. Jednoga je dana na školskom stadionu pronašao 50 yuana. Predao je novac na školsku blagajnu.To mi je ispričao kada se vratio kući. Kazao je da se ubrzo nakon što je na školskom razglasu objavljeno da je pronađem novac javilo nekoliko učenika tvrdeći da je novac njihov.

To nas je zasmijalo i razveselilo.

Kazala sam mu: „Sigurna sam da je među tim učenicima i onaj koji je stvarno izgubio taj novac. Također sam sigurna da će u školi moći odgonetnuti čiji je to novac. Ne moraš se za to brinuti. Samo nastavi raditi to što radiš. Ostani čvrsto uz Dafa i slijedi načela stinitosti, dobrodušnosti i tolerancije i sve će biti u redu.“

Dobrodušno srce

Mo sin je dobra osoba, topao, ljubazan i suosjećajan.

Jedne se večeri vratio kući nakon što je dugo učio u školi. Nisam bila sretna zbog toga.

Objasnio mi je. „Kada smo završilo sa produženom nastavom jedan je učenik povrijedio članak i nije mogao voziti bicikl. Ja sam bio zabrinut za njega i zato sam vozio pored njega da bih se uvjerio da će se sigurno vratiti kući.“

Nekoliko se puta vraćao kući kasno sa masnim i prljavim rukama. Objasnio mi je: „Lanac na biciklu moga školskog kolege je spao pa sam mu pomagao da ga namjesti.

Moj sin svakoga dana treba biti u školi u 6.30. Kako bih mu omogućila da malo duže spava ja obično pripremim doručak prije nego ga probudim.

Jednoga je jutra ustao malo ranije i otišao direktno u kuhinju kako bi ugrijao malo vode. Pitala sam se zašto kuha vodu jer on uvijek pije mineralnu vodu direktno iz boce i nikada ne kuha vodu. Objasnio mi je da je jedan učenik u razredu bolestan i treba mu vruća voda. U školi nema tople vode pa se on pobrinuo da je ponese sa sobom.

Ovakve se stvari često dešavaju. Više se ne iznenađujem i ne brinem.

Sinu sam kupila sat. Nedugo nakon toga je došao kući i ispričao mi: Mama, jedan je moj drug želio da vidi moj sat. Ja sam mu ga dao. Njemu je sat pao na pod i pokvario se. Hoću li tražiti da mi ga plati?“

Upitala sam ga: „Gdje je pokvareni sat?“

Sin mi je odgovorio: „Ja sam ga bacio u smeće“

Pitala sam: „Šta si kazao svome drugu?“

Odgovorio mi je: „Nisam mu ništa kazao. Baš ništa.“
Osjetivši zbunjenost njegovom glasu, kazala sam mu: „U redu je. Nemoj o tome brinuti. On je tvoj drug i to je bilo slučajno. Kupit ću ti drugi sat.“ Kupila sam mu drugi sat i to ga je obradovalo. Ono najvažnije je da je on cijelo vrijeme održao dobrodušno stanje i nije se svađao s prijateljem.

Nastavnik stranog jezika je otišao iz škole i mom sinu ostavio vlastitu košarkašku loptu. On ju je donio kući i pokazao mi je. Odmah se vidjelo da je lopta dobre kvalitete. Mogla sam pogoditi da se lopta veoma dopadala mome sinu, ali se on prema njoj nije odnosio kao da je ona njegova vlastita imovina. Odnio ju je u školu i dijelio sa razrednim kolegama.

Jednog mi je dana, nakon što se vratio iz škole, sin kazao da mu je razrednik dao nešto do ušteđenog razrednog novca kako bi mogao kupiti košarkašku loptu.

Bila sam znatiželjna: „Šta se desilo sa loptom koju ti je poklonio nastavnik stranog jezika?“

Bez ljutnje u glasu je odgovorio: „Posudili su je učenici iz drugog razreda i desilo se da su je nekako izgubili.“

Imam prekrasnog sina koji odrasta uz zaštitu i vodstvo Falun Dafa. Zbog toga se osjećam veoma blagoslovljenom.