Nekoć davno, jedan kultivator je prakticirao u šumi. Srca čistog i dobrodušnog, marljivo je prakticirao dan za danom; čitajući svete spise ispod krošnji stabala, slijedeći zapovijedi i meditirajući u spokoju.
No ponekad mu se događalo da zadrijema meditirajući. Okončavši jednom tako meditaciju, ustao se i prošetao okolicom. Nedugo potom je naišao na baru ispunjenu prekrasnim cvjetovima lotosa u punom cvatu koji su se elegantno njihali na povjetarcu.
Osjetivši radost u srcu, pomislio je sljedeće: Možda bih mogao ubrati jedan cvijet i staviti ga ispred budinog kipa. Uz miomiris ću lakše ući u mirnoću i činit će mi se kao da sam u raju.
I tako ubere jedan cvijet, blago se sagnuvši da bi potom isti stavio ispred svojih grudi. Baš kad je namjeravao poći nazad začuo je da mu se obraća tihi no uzvišeni glas: „Ti si kultivator. Kako se tako olako usuđuješ krasti moj cvijet?“
Međutim, osvrnuo se i ostao zapanjen budući da nikoga nije bilo u blizini. „Smijem li upitati čiji je to glas? Zašto ste kazali da je cvijet vaš?“ Uputio je pitanje u prazan prostor.
Spokojni i dostojanstveni glas mu odgovori: „Govori ti božica lotosa. Ja sam ta koja je podigla i njegovala sve cvjetove lotosa ove bare. Nisi uspio obuzdati uzburkanu lakomost u svojem umu i prepustio si joj se, ukravši moj cvijet bez trunke krivnje u srcu. Što imaš reći u svoju obranu?“
Praktikant je znao da je pogriješio i osjećao je krivnju. Premda svjestan beznačajnosti svojeg propusta, ipak se ispričao za učinjeni grijeh, klanjajući se put praznog prostora. „Vaše visočanstvo, molim oprost za moj grijeh. Više nikada neću uzeti ono što mi ne pripada.“
Samo što se pokajao, bari se približio stranac: „Lijepih li cvjetova! Ako ih uberem i prodam, zaradit ću dovoljno novca da otplatim cijeli kockarski dug!““
Skočio je u baru i zgrabio sve cvjetove koje je vidio pred sobom. Bio je poput štetočine i jedino što je ostavio iza sebe je bio veliki nered. Zatim se okrenuo i otišao svojim putom.
Praktikant je ostao zatečen viđenim, ali i zbunjen s obzirom da je božica ostala nijema, nimalo ne reagiravši na ponašanje tog čovjeka. Kao da nije bila niti svjesna što se upravo dogodilo. Iako je ovaj već bio daleko odmakao i dalje je vladala potpuna tišina.
Zaprepašteno ju je upitao: „Vaše visočanstvo, vi ste me oštro opomenuli radi jednog cvijeta, ali nije li ovaj čovjek sebi prigrabio sve, oskvrnuvši pritom vašu baru. Ni riječ niste rekli. Mogu li upitati zašto?“
Izgovorivši te riječi, praktikant se nije mogao savladati i prijezir je ispunio njegovo srce.
Praznim prostorom su odjeknule riječi božice lotosa: „Sitna mrlja se zamjetno ističe na čistom bijelom platnu. Uložimo li veliki napor u čišćenje, ona će povratiti svoju prvobitnu bjelinu. Govorimo li o prljavoj krpi, ništa se ne može učiniti s obzirom da je njena kvaliteta grozno narušena, a priroda okaljana. Stoga, ona više nije vrijedna truda.“
„Kao praktikant, ti si poput čistog bijelog platna. Upozorila sam te da pripaziš na svoje grijehe te da ih ispraviš, jer mrlja neće samo tako nestati. Kritika je tu kako bi te uzdigla i valja ju prihvatiti uz zahvalu. Kockar je pak duboko potonuo u zemaljski svijet i kajanje mu nije ni na kraj pameti. Ono što ga čeka je odmazda, a ne moj savjet“, odgovori božica.
Posramljen njezinim riječima, praktikant ju je nastavio pozorno slušati: „Praktikant prvo sebe treba preispitati s ciljem da poboljša vlastito vladanje, umjesto da teži prema van, baveći se djelima drugih ljudi. Nije li tako?“
Praktikant je tada shvatio da je njegovo traganje prema van ono što mu onemogućuje ulazak u mirnoću, dok je kultiviranje vlastitog ja ono što vodi ka oslobođenju
