Falun Dafa Minghui.org

Postoji li zlatni, „sigurni“ lijek za epidemiju?

(Minghui.org)

Postoji li „zlatni“ lijek za epidemiju? Evo priče koja bi mogla na to odgovoriti.

Priča govori o carskom kuharu, koji se je umirovio i vratio u svoj rodni grad. Bogat i slavan, na kraju mu je sve to dosadilo i nije imao što raditi. Stoga je angažirao nekoliko domišljatih ljudi i otvorio gostionicu, koja je postala vrlo popularna, a mještani su u njoj uživali provoditi vrijeme s gostima i prijateljima.

Onda je u njegovoj pokrajini izbila strašna kuga. Carski dvor je poslao poseban medicinski tim da liječi one koji su se razboljeli, ali oni nisu mogli pronaći izvor zaraze i niti jedan od lijekova koje su koristili nije mogao izliječiti zaražene.

Stanje je postajalo sve gore i gore, a ljudi su nestajali uokolo. Svi su bili prestravljeni. Ma koliko netko bio bogat, nije bilo lijekova niti oblika liječenja koji bi izliječili kugu.

Čovjek bi u jednom trenutku mogao izgledati zdrav, a onda bi za par minuta pao mrtav. Nekada užurbane ulice postale su puste. Oni koji su bili bijedni beskućnici, padali su i umirali, a njihova su tijela ležala na ulicama. U panici, ljudi su shvatili koliko je život nepredvidljiv.

Dvorski dužnosnici osjećali su se potpuno bespomoćno, a visoki dužnosnici i dostojanstvenici bili su na smrt preplašeni. Njihovo bogatstvo, zasluge i slava odjednom su bili bezvrijedni. Jedino što su imali na umu, bilo je kako preživjeti.

Gostionica carskog kuhara bila je odavno zatvorena, a on je prekinuo sve komunikacije s vanjskim svijetom i stalno je boravio u svojoj luksuznoj rezidenciji. Ali, kuga ga je svejedno pronašla. Počeo je osjećati slabost i često se grčio u bolovima. Osjećao je vrtoglavicu i počeo povraćati krv. Imao je također i krv u stolici.

Osjećajući da su mu dani pobrojani, stari se kuhar popeo na vrh svoje rezidencije i pogledao na okolno područje i kuće uokolo. Odjednom su ga preplavile emocije i suze su mu potekle niz lice: „Kakva je korist od slave? Bio sam poznati carski kuhar, a ipak sam nemoćan oduprijeti se ovoj bolesti. Nesreća nas može zadesiti u bilo kojem trenutku. Nitko ne može pobjeći.“

Zatim je pomislio: „Budući da umirem, kakva je korist od čuvanja svog ovog bogatstva? Bolje da ga dam siromašnima, kako bi imali dovoljno za jelo i pristojnu odjeću.“

S takvim dobrim mislima u svom umu, više ga nije bilo strah. Umjesto toga, osjetio je kako mu se srce ispunjava pozitivnom energijom, a snaga mu se vraćala u udove.

Otvorio je vrata svoje gostionice i zamolio one koji su dovoljno hrabri da svaki dan kuhaju kašu za siromašne. Rekao je svojim slugama da daju odjeću onima koji su odjeveni u dronjke. Također je poslao ljude da zakopaju leševe na ulicama.

Vidjevši što on radi, mnogi bogati ljudi slijedili su njegov primjer: „Ako ću umrijeti, možda bih i ja mogao učiniti nešto dobro i značajno.“ Postupno je u narodu strah od kuge nestao, a napuštene ulice vratile su se u život.

Svi u gradu bili su ispunjeni ljubavlju i ljubaznošću. Ljudi su bili učtivi jedni prema drugima i više nije bilo svađe niti zlostavljanja.

Nakon mjesec dana, stari kuhar iznenada je uvidio da se oporavio i lice mu je poprimilo zdravi sjaj.

Jedne noći sanjao je da taoistički učitelj leti prema njemu na leđima ždrala. Kad je stigao do kuhara, taoist mu je šapnuo u uho: „Vaša moćna vrlina donijela vam je zlatni lijek. Zašto se gnjaviti biljnim lijekovima? Čudesni gong stvorio je zlatne eliksire za liječenje kuge. Vidim vašu vrlinu. Dođite po eliksire!“

Kuhar je ispružio ruke kako bi u snu uhvatio kutiju i onda je probudio. Vidio je da taoist u ruci drži kutiju s eliksirom. Ushićen i zahvalan, duboko se naklonio u smjeru u kojem se pojavio taoistički učitelj.

Sutradan je kuhar otopio nešto eliksira u nekoliko velikih posuda, prema uputama na spremniku i podijelio napitak pacijentima uokolo. Svi su se oporavili odmah nakon uzimanja napitaka.

Kuhar je zatim odnio preostale eliksire do carske palače u glavnom gradu. Kuga, koja je mjesecima pustošila, je nestala.

Kad je car čuo što se dogodilo, okupao se, presvukao u čistu odjeću, sjeo sam u tihu sobu i razmišljao o svojim grijesima. Potom je, iskreno i s poštovanjem, velikim slovima napisao: „Zlatni lijek - Vrlina.“