„Trideset godina nakon pada Berlinskog zida, Amerikanci još uvijek dobro ne razumiju opasnosti od komunizma“, napisala je Marion Smith, izvršna direktorica Fondacije za žrtve komunizma, u časopisu USA Today, 8. novembra 2019. godine. „Postoji razlog zašto smo nakon velike tragedije bili pozvani da nikada ne zaboravimo. Čovječanstvo ima tendenciju uvijek, iznova i iznova, praviti iste greške.“
U vrijeme pisanja ovog njenog upozorenja, puno ljudi na to nije obratilo pažnju. Nekoliko sedmica kasnije, u gradu Wuhanu u centralnoj Kini je izbio grozni koronavirus. Iako su doktori medicine otkrili ovaj virus i prijavili njegovo postojanje, Komunistička partija Kine (KPK) ga je u početku prikrivala, što mu je na kraju omogućilo da se proširi i na ostatak svijeta.
Sjedinjene Američke Države su 12. aprila 2020. godine zabilježile više od 530.000 slučajeva zaraze, više nego bilo koja druga država na svijetu (iako se smatra da broj slučajeva oboljenja u Kini nije bio tačno prijavljen). Grad New York, svjetionik slobodnog svijeta, ima više potvrđenih slučajeva nego bilo koji drugi grad ili država SAD.
U ovom se izvještaju osvrćemo na odnose SAD i Kine, tokom godina koji su možda omogućili uspon Kine i njezinu infiltraciju u SAD. Neprestano povećanje utjecaja KPK u svijetu olakšao je i izvoz njenog nepoštovanja prema ljudskom životu. Prikrivanje epidemije koronavirusa je ovu epidemiju pretvorilo u globalnu pandemiju.
Ne samo Kinezi, već i mnogi ljudi u ostatku svijeta, uključujući i Sjedinjene Američke Države, su postali žrtve zataškavanja KPK u ovoj neviđenoj krizi. Dok tugujemo zbog gubitaka života izgubljenih zbog pandemije i molimo se za sigurnost i zdravlje svih drugih, nadamo se da će ovaj izvještaj rasvijetliti štetnost KPK i ohrabriti ljude da prekinu sve veze s njom.
Ovaj izvještaj podijeljen je u šest odjeljaka:
1. Povećavanje moći Komunističke partije Kine uz podršku SAD
2. Širenje uticaja Komunističke partije Kine na Manhattanu
3. Propaganda Komunističke partije Kine 24/7 na Times Squareu
4. Snažni uticaj Komunističke partije Kine na UN i nevladine organizacije
5. Kampanja indoktrinacije Komunističke partije Kine u američkim kampusima
6. Infiltracija Komunističke partije Kine u američke zajednice
1. Povećavanje moći Komunističke partije Kine uz podršku SAD
„Komunizam je lažna ideja, a odgovor na lažnu ideju je istina, a ne neznanje“, rekao je Richard Nixon tokom svoje predizborne kampanje 21. avgusta 1960. godine. „Komunizam počinje tvrdnjom da ne postoje univerzalne istine ili opšte istine o ljudskoj prirodi.“
Ulazak Kine u WTO
Dvanaest godina kasnije, Nixon je odbacio svoju ideologiju i posjetio Kinu u februaru 1972. godine. SAD i Kina su 1. januara 1979. godine, uspostavili pune diplomatske odnose. Od tada SAD priznaju Narodnu Republiku Kinu kao jedinu vladu Kine, a Tajvan kao dio Kine.
Bilateralni trgovinski sporazum je potpisao tadašnji predsjednik Jimmy Carter, a Kina je dobila status MFN - (države sa najvećom naklonošću). Sporazumom o saradnji u nauci i tehnologiji, koji je također potpisan 1979. godine, stotine zajedničkih istraživačkih projekata i kooperativnih programa je nakon toga pokrenuto između ove dvije zemlje.
Saradnja sa SAD je također značajno poboljšala međunarodni položaj Kine. Nakon što je, 1980. godine, postala članicom Svjetske banke, Kina je prvi kredit dobila 1981. godine. Kina je uz podršku SAD i Japana postala članica Azijske razvojne banke, koja je Kini kasnije osigurala 40 milijardi US dolara zajma za transport, energetiku, vodu, poljoprivredu, financije i druge projekte.
Nakon što je KPK 1989. suzbila demokratski pokret Tiananmen, u SAD-u je uvedeno zakonodavstvo kojim se ukida ili preispituje kineski status MFN-a. Predsjednik Bill Clinton je 1993. godine objavio da je potrebno da Kina ispuni određene kriterije za ljudska prava, kako bi produžila status MFN. Međutim, pod pritiskom američkih kompanija, Kina je bezuvjetno produžila svoj status MFN bez uzimanja u obzir pitanje ljudskih prava.
Zakon o odnosima SAD-Kina Američkog Kongresa iz 2000. godine je svojim potpisom ozvaničio Clinton 10. oktobra iste godine. On Kini trajno garantuje status normalnih trgovinskih odnosa (NTR) (dok je prethodno imala status MFN), nakon što je Kina postala punopravna članica Svjetske trgovinske organizacije (WTO).
Kina je službeno pristupila u WTO 11. decembra 2001. godine, a njen status MFN je postao trajan u decembru 2001. godine, za vrijeme mandata tadašnjeg predsjednika George W. Busha.
Neispunjena američka očekivanja
Taj je slijed događaja pretvorio komunističku Kinu u velikog igrača u svjetskoj ekonomiji. „Prije 1978. godine Kina je imala socijalističku plansku ekonomiju i bila je u velikoj mjeri izolirana; od tog je trenutka postepeno otvarala svoju ekonomiju ostatku svijeta“, pisalo je u članku objavljenom u Savjetniku za vanjske odnose (Council on Foreign Relations).
Kina je 2000. godine već bila šesta zemlja po veličini privrede s populacijom od milijardu ljudi. Njen ulazak u WTO 2001. godine je dodatno ubrzao njen uspon u svijetu. Trgovina robama između Kine i Sjedinjenih Američkih Država se povećala više od trideset puta, sa manje od 8 milijardi dolara u 1986. godini na preko 578 milijardi dolara u 2016. godini. Do 2009. godine Kina je već nadmašila Njemačku i postala najveći svjetski izvoznik roba. Kineska je ekonomija 2009. godine bila osam puta veća nego što je to bila 2001. godine.
Zbližavanje s Kinom koje je pokrenuo Nixon uveliko je koristilo Kini, ali je njen politički sistem, komunizam, ostao uglavnom isti u posljednjih nekoliko decenija.
Dva mjeseca nakon uspostavljanja diplomatskog odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama u januaru mjesecu 1979. godine, Kina je imala kratki pogranični rat s Vijetnamom kao odgovor na invaziju i okupaciju Kambodže koja je uslijedila 1978. godine (koja je okončala vlast crvenih Kmera koje je podupirala Kina).
Kad je predsjednik Ronald Reagan bio u posjeti Pekingu 1984. godine, njegov govor u kom je kritikovao Sovjetski Savez i hvalio kapitalizam, demokratiju i slobodu vjeroispovijesti, nije emitovan na kineskoj državnoj televiziji.
Otkako je Kina u decembru 2001. godine ušla u WTO, ubrzano se u SAD počeo smanjivati broj radnih mjesta. Institut za ekonomsku politiku je procijenio da je trgovinski deficit sa Kinom koštao SAD oko 2,7 miliona radnih mjesta između 2001. i 2011. godine, uključujući prerađivačku i drugu industriju.
Zabluda o komunizmu
Michael Pillsbury, bivši vladin funkcioner u Ministarstvu obrane i trenutni direktor Centra za strategiju prema Kini instituta Hudson, je izvršio rekapitulaciju odnosa između SAD i Kine u svojoj knjizi objavljenoj 2015. godine: Stogodišnji maraton, Tajna strategija Kine da zamijeni Ameriku kao globalna supersila.
Kao i mnogi drugi američki funkcioneri, Pillsbury je vjerovao da će američka pomoć pomoći Kini da postane demokratska i miroljubiva nacija bez ambicija za regionalnu ili čak globalnu dominaciju. „Ono što je šokiralo gospodina Pillsburyja je otkriće da je cijelo vrijeme bila prisutna Kineska ambicija da postane dominantna svjetska sila, i praktički utisnuta u kulturni DNK zemlje skrivajući se, kako se to kaže, pred očima“, napisao je u recenziju knjige The Wall Street Journal.
„Sada iz memoara Henryja Kissingera znamo da odluka o otvaranju prema Sjedinjenim Američkim Državama nije stigla od kineskih civilnih vođa, već iz komiteta četvorice kineskih generala“, napisao je Pillsbury u svojoj knjizi, dodajući da su generali igrali na američku kartu protiv Sovjetskog Saveza.
Status Pekinga se povisio zahvaljujući američkoj podršci
David Stilwell, pomoćnik državnog sekretara za istočnoazijska i pacifička pitanja je, 13. decembra 2019. godine, održao govor u Centru za strateške i međunarodne studije (CSIS). Kazao je, da je američka vlada desetljećima pružala sveobuhvatnu podršku Kini, „Pružali smo joj vojnu i obavještajnu pomoć, velikodušno smo vršili transfer tehnologije, obezbijedili preferencijalni trgovinski i investicijski pristup, sponzorisali i dogovorili široke obrazovne razmjene - i to još uvijek radimo - i obezbijedili smo finansiranje razvoja i organizovali izgradnju kapaciteta od vlade do vlade, i još mnogo više toga.“
Međutim, posljednjih je godina KPK pokazivala sve veće neprijateljstvo „prema Sjedinjenim Američkim Državama, našim interesima i našim principima ... To nikako nije ono što su američki dužnosnici željeli ili očekivali prije 40 godina kada su pokrenuli ovu intenzivnu višestruku američku podršku SAD Pekingu za njegovu modernizaciju i liberalizaciju“, objasnio je Stilwell.
Čak i nakon masakra na trgu Tiananmen 1989. godine, američka je vlada zadržala uglavnom isti pristup prema Kini. „Decenijama smo pratili kršenje ljudskih prava u NRK (Narodnoj Republici Kini) bez značajnih protesta. Uglavnom smo slijegali ramenima dok je NRK širila nuklearnu i raketnu tehnologiju na Pakistan, Iran i Sjevernu Koreju kao i druge zemlje“, nastavio je, “Mi smo uglavnom previdjeli činjenicu da je NRK tehnologije sa dvostrukom namjerom, porijeklom iz SAD upotrijebila za vojne svrhe. Nismo se dovoljno protivili krađi intelektualnog vlasništva koju je provodila NRK, krivotvorenju zaštićene robe i bezbroj drugih nepoštenih trgovinskih praksi. Vođenje politike zahtijeva uravnoteženje interesa, a često smo imali i nekih razloga pustiti da ovaj ili onaj prekršaj NRK ostane bez odgovora. Ali su se posljedice nagomilale.“
Da stvar bude još gora, nakon masakra na trgu Tiananmen 1989. godine, čelnici KPK su uveli kampanju patriotskog obrazovanja u školama i kulturi. Cilj ove kampanje bio je povećati podršku KPK igranjem na nacionalizam i klevetanju stranaca, posebno Amerikanaca i Japanaca.
Stilwell je u svom govoru rekao: „Ali američki zvaničnici jedva da su to primijetili. Umjesto toga, koncentrisali smo se na stvaranje sljedećeg poglavlja naše političke podrške NRK. A vjerovatno najveće pogodovanje i s najvećim posljedicama od svega prethodnog, bilo je pristupanje NRK Svjetskoj trgovinskoj organizaciji.“
Također je komentirao odnose nedavnih američkih predsjednika sa Kinom: „Predsjednik Bill Clinton je stupio na dužnost sa vrlo kritičnim stavom prema stanju ljudskih prava u Pekingu ... Međutim, do 1994. godine Clinton je na tome prestao insistirati.“ „Predsjednici George W. Bush i Barack Obama su obojica bili zabrinuti načinom ponašanja Pekinga, baš kao što su to bili i njihovi prethodnici ... Ali obojica su osigurala da se Sjedinjene Američke Države angažuju za NRK kao partneri i kao pristalice.“
„Čak i dok je Peking varao SAD u trgovini - američki trgovinski deficit sa Kinom je porastao na kumulativno 4 trilijuna dolara“, objasnio je Stilwell, „oba su predsjednika podržala podizanje statusa Pekinga u važnim međunarodnim organizacijama, čak i ako je Peking često narušavao misiju i duh ovih organizacija.“
2. Širenje uticaja Komunističke partije Kine na Manhattanu
Da je Kina biljka, SAD bi se vjerojatno nadale da će ona na kraju uroditi plodovima demokracije i slobode uz nastavak potpore i brige SAD. Međutim, Kina kojom vlada KPK nije obična „biljka“. Ateistička KPK uspijeva na mržnji i nasilju i poput je patogena koji bi se poput stanica raka proširio po cijelom svijetu ako ih se ne kontroliše.
Kad je komunistički vođa Deng Xiaoping prvi put posjetio Sjedinjene Države u januaru 1979. godine, njegov ga je ministar vanjskih poslova tokom leta pitao, zašto je kao kineski lider odabrao Sjedinjene Američke Države za svoju prvu posjetu inostranstvu. „Zato što su američki saveznici svi bogati i jaki, a ako Kina želi biti bogata i jaka, njoj je potrebna i Amerika“, podsjetio je istoričar John Pomfret.
Deng, snažni vjernik u Maovu doktrinu da „politička moć raste iz puščane cijevi“, je izvršio invaziju na Vijetnam, manje od tri sedmice kasnije. „Malo dijete postaje nestašno, vrijeme je da dobije batine“, rekao je nonšalantno predsjedniku Carteru, 10 godina prije nego što su tenkovi, po njegovom nalogu, zdrobili demonstrante na Trgu Tiananmen 1989. godine.
Čak i sa statusom člana WTO, komunistička Kina ne bi bila tako snažna kao što je to danas, da nije bilo kontinuiranog priliva kapitala sa Zapada, posebno Wall Streeta. Hranjen financijskim magnatima s američkog i drugih tržišta, rast KPK dostigao je neviđeni novi nivo, postavši potpuno razvijen karcinom.
Uticaj Wall Streeta na američku politiku prema Kini
Tokom posjete Pekingu 1994. godine, Šef Federalnih rezervi Alan Greenspan je rekao kineskim čelnicima da i SAD i ostatak svijeta žele da Kina uspije. „Stoga smo spremni pružiti što veću pomoć vašoj centralnoj banci, u onim tehničkim oblastima u kojima imamo dugogodišnje iskustvo.“
U posljednjih 20 i više godina, finansijske su grupe sa Wall Streeta nagovarale Amerikance da ulažu u kineska preduzeća. U međuvremenu su, velike finansijske firme, poduzimale transakcije da kineske firme kupuju ili kontrolišu američke kompanije, promet nekretnina i drugih poslova.
Wall Street je također angažovao i lobiste, za kreiranje politika u korist odluka koje favoriziraju Kinu. Nakon što je kineski premijer u aprilu 1999. godine posjetio SAD, poslovni su lideri igrali ključnu ulogu u uvjeravanju predsjednika Clintona da podrži ulazak Kine u WTO.
Prema Zakonu o Omnibusu u vanjskoj trgovini i konkurentnosti iz 1988., SAD su Kinu evidentirale kao valutnog manipulatora u periodu između 1992. i 1994. godine. Od tada, međutim, nijedan predsjednik, uključujući Clintona, Busha i Obamu, nije naveo Kinu kao valutnog manipulatora zbog protivljenja sa Wall Streeta.
Ples sa vukom: Wall Street i KPK
Kao najveći grad u Sjedinjenim Američkim Državama, New York City je financijsko, poslovno, kulturno i medijsko središte američkog društva. Također je i sjedište Ujedinjenih nacija. S takvim karakteristikama, on je postao glavna meta prodora KPK.
Jedan primjer za to je Thrift Savings Plan (TSP), Plan za spašavanje ušteđevina, plan diferenciranih poreznih stopa, čija je vrijednost gotovo 600 milijardi USD za savezne uposlenike. Savezni odbor za penzionu štednju (FRTIB) koji upravlja ovim planom je u novembru 2019. godine najavio da milijarde dolara penzionerske imovine prebacuje na „MSCI ACWI ex-U.S.“, uprkos pozivima Kongresa da obrnu svoj kurs.
MSCI ACWI ex-U.S., Morgan Stanley Capital International indeks svih svjetskih zemalja ex-US, je indeks berzi sastavljen od dionica izvan Sjedinjenih Država sa 23 razvijena tržišta i 26 tržišta u nastajanju. Alibaba i Tencent, dvije kineske kompanije, su na dan 31. decembra 2019. godine bile na prvom i trećem mjestu na tom indeksu.
Ulaganje savezne vlade u TSP i kineske korporacije bi moglo dovesti penzionere u opasnost, napisao je kolumnista Washington Post-a Josh Rogin 12. marta 2020. godine.
MSCI ACWI ex-U.S., je jedan od mnogih indeksa kapitala koji je razvio MSCI (Morgan Stanley Capital International) Inc. Kompanija je u oktobru 2019. godine najavila da će povećati ponderisanje dionica China A u pojedinim MSCI indeksima do 20%. To je dodatno povećalo globalnu ponudu kineskih dionica.
FTSE Russell, druga najveća svjetska indeksna kompanija, je 21. februara 2020. godine najavila da će povećati ponderisanje kineskih dionica na vlasničke indekse, što je bio odgovor na potez MSCI-ja.
Prije najava MSCI i FTSE Russell, Bloomberg je odlučio dodati 364 onshore kineske obveznice u Globalni agregatni indeks Barclaysa tokom sljedećih 20 mjeseci, počevši od 1. aprila 2019. Analitičari procjenjuju da će puna uključivost privući oko 150 milijardi američkih dolara priliva u Kinesko tržište vrijedno oko 13 biliona dolara.
Finansijski rizici i nacionalna sigurnost
Praksa na Wall Streetu, da se koriste pasivni indeksni fondovi za nametanje problematičnih kineskih kompanija na američko tržište kapitala, poput plana penzionisanja saveznih uposlenika, „je još veća finansijska prijetnja“ od virusa Wuhan, napisao je Rogin.
Ovako drastično povećanje udjela kineskih kompanija na Wall Streetu je Pekingu dalo ogromne poluge unutar Sjedinjenih Američkih Država i predstavlja ogroman rizik za američke investitore i američku ekonomiju. „Ranjivosti Američke ekonomije je također i ranjivost nacionalne bezbjednosti“, napisao je Rogin.
Američki savjetnik za nacionalnu bezbijednost, Robert O’Brien, se s time složio, „ne vidim zašto bi trebalo da podržavamo kinesku odbrambenu industriju.“
Prema članku u časopisu Foreign Policy (Vanjska politika) od 14. januara 2020. godine, 55 posto Amerikanaca posjeduje dionice, uglavnom se oslanjajući na profesionalno upravljane penzione fondove, uzajamne fondove i penzionerske račune. „Globalni indeksi dionica koji su započeli dodavanje kineskih državnih obveznica svojim referentnim vrijednostima ... ova bi značajna izmjena u raspodjeli sredstava mogla automatski povećati američki nivo investicionog ulaganja u kineske kompanije i državne vrijednosne papire, na više od tri biliona dolara do kraja 2021. godine, bez aktivnog pristanka ili znanje većine Amerikanaca“, piše u članku objavljenom u časopisu Foreign Policy 14. januara 2020.
„Ova dihotomija - Amerikanci koji ulažu više u kineske kompanije, čak i nakon činjenice da američka politika ima za cilj kazniti Kinu zbog njene trgovinske prakse - predstavlja značajan rizik“, kaže se dalje u članku. To je zato, što bi američki nivo investicija bio previše snažno ovisan o jednoj ekonomiji - kontroliranoj od strane KPK.
Imajući u vidu propagandu i dezinformacije KPK, kojima smo svjedočili tokom nedavne pandemije koronavirusa, američkim je investitorima teško doći do jasnog razumijevanja onoga na što se odnose njihove investicije.
Dva primjera
U aprilu 2010. godine, američka Komisija za vrijednosne papire (SEC) je optužila Goldman Sachs za prevaru u vezi s njegovim stavljanjem u promet hipotekarnih dobara. Goldman Sachs je za ulazak na kinesko tržište 2003. godine pristao da plati „donaciju“ u iznosu od 67 miliona US dolara za pokrivanje gubitaka investitora u jednoj propaloj kineskoj brokerskoj kompaniji. Za uzvrat, Goldman Sachsu je bilo omogućeno da u Pekingu osnuje vlastitu investicijsku banku za zajednička ulaganja, izvijestio je New York Times u martu 2005. godine.
„Ono što je bilo tako neobično u vezi sa Goldmanovim sporazumom je, da je čistokrvna američka firma bila spremna platiti 67 miliona US dolara, kako bi pomogla vladi da ukine potpuno nepovezano državno preduzeće Hainan Securities, čiji su funkcioneri sudski optuženi zbog pronevjere miliona US dolara s računa investitora”, piše u članku.
Drugi primjer je J. P. Morgan, koji je zaposlio oko 200 rođaka ili prijatelja rukovodilaca u azijskim kompanijama između 2006. i 2013. godine. Uključili su također i blizu 100 pojedinaca, koje su banci uputili službenici iz kineskih državnih firmi. Neki zaposleni nisu bili kvalifikovani za poslove za koje su unajmljeni, izvijestio je Wall Street Journal u maju 2019. godine.
Takve prakse zapošljavanja, poznate kao program „Sinovi i kćeri“, su bile predmet višegodišnje istrage američkih vlasti. J. P. Morgan je 2016. priznao da je prekršio Zakon o stranim koruptivnim praksama i pristao platiti 264 milijuna dolara za rješavanje građanskih i krivičnih tužni proizašlih iz ove prakse zapošljavanja azijskih službenika. Tokom istrage u vezi sa ovim slučajem, otpušteno je ili kažnjeno dvadesetak uposlenika ove banke.
Naučene lekcije
Nakon desetljeća pogrešnog postupanja s KPK, američki su funkcioneri shvatili posljedice.
„Nakon pada Sovjetskog Saveza, pretpostavili smo da je slobodna Kina neizbježna. Stremeći s optimizmom, na prelazu 21. stoljeća Amerika se složila da Pekingu omogući otvoren pristup našoj ekonomiji i Kinu uvede u Svjetsku trgovinsku organizaciju“, rekao je potpredsjednik Mike Pence na institutu Hudson 4. oktobra 2018. godine. „San o slobodi je ostao daleko kineskom narodu. I dok Peking i dalje nastavlja plaćati praznim obećanjima o „reformi i otvaranju“, poznata politika Deng Xiaopinga sada zvuči prazno.“
Kineski je BDP porastao 9 puta i postao druga po veličini svjetska ekonomija, dodao je Pence, a većinu tog uspjeha pokrenule su američke investicije u Kini. „Komunistička partija je putem plana 'Made in China 2025' postavila svoje poglede za kontrolu 90% najnaprednijih svjetskih industrija, uključujući robotiku, biotehnologiju i vještačku inteligenciju ... I koristeći ukradenu tehnologiju, Komunistička partija Kine je pretvorila raonike plugova u mačeve.“
Mike Pompeo, američki državni sekretar, se s tim složio, „Gledajte, imamo dugogodišnju tradiciju prijateljstva sa kineskim narodom. I danas to radimo. Ovdje imamo kinesku američku zajednicu u Americi koju volimo i njegujemo. Poznajem ih kroz poslovne i lične veze; Znam mnoge od njih“, rekao je on u govoru 30. oktobra 2019. godine.
„Ali moram reći da komunistička vlada u Kini danas nije isto što i narod Kine. Oni posežu i koriste metode koje predstavljaju izazov Sjedinjenim Američkim Državama i svijetu“, nastavio je.
Rekao je da je američka vlada bila previše spora u rješavanju opasnosti od KPK. Da bi pomogle u usponu Kine u posljednjih nekoliko decenija, SAD su kompromitirale američke vrijednosti poništavanjem odnosa s Tajvanom, izbjegavanjem problema ljudskih prava, zatvaranjem očiju kad Kina nije poštovala pravila WTO i dozvoljavajući američkim kompanijama da se uključuju u „kontroverzne“ transakcije.
„Pekinška nepopustljivost stvara stalnu klasu kineskih lobista u Sjedinjenim Američkim Državama. Njihov je primarni posao prodaja pristupa kineskim liderima i povezivanje poslovnih partnera“, objasnio je Pompeo, „Kad god je došlo do spora ili napetosti u odnosima, mnogi su naši naučnici krivili Sjedinjene Američke Države, da pogrešno predstavljaju prirodu Komunističke partije Kine.“
U isto vrijeme, Peking je kontrolirao i ograničio pristup američkim diplomatima, novinarima i akademicima. Po Pompeovim riječima, „Kineski su državni mediji i vladini portparoli popunili praznine, rutinski satanizirajući američke namjere i političke ciljeve.“
„A to nisu samo naši problemi. To su problemi i svih zemalja koje dijele naše vrijednosti“, objasnio je dodavši kako vjeruje da trenutna administracija može ispraviti ove greške.
(Nastavlja se)
