Falun Dafa Minghui.org

Jw_banner_hr

Tri su zapadnjačka praktikanta podigla svoj glas u odbranu Falun Dafa u Kini u decembru 1999. godine (1. od 3 dijela)

(Minghui.org)

Bilješka urednika: Progon Falun Dafa je zvanično počeo 20. jula 1999. godine sveobuhvatnim hapšenjem praktikanata širom Kine. Kad je komunistički režim na sve načine počeo negirati apele praktikanata i nastavio sa pritvaranjem, brutalnim postupanjem i klevetanjem praktikanata, brojni su praktikanti otputovali u Peking, gdje su isticali transparente i javno pozivali na prestanak progona. Neki su praktikanti izvan Kine otišli u Peking, poput troje mladih ljudi iz Australije opisanih u ovom članku.

Ja sam Falun Dafa praktikantica iz Evrope i Australije. Kada sam 1997. godine prvi put dobila knjigu Zhuan Falun, pročitala sam je od korica do korica. To je trajalo dva dana i jednu noć, a ja sam osjećala kao da sam zadržala dah sve dok nisam završila čitanje. Mislila sam da je knjiga tajna nad tajnama koju sam tražila cijeli život.

Ranije sam na koledžu proučavala filozofiju budizma, čitala bezbroj knjiga o duhovnosti i imala puno snova u kojima su me majstori pokušavali podučiti, ali ni za jednog nisam imala osjećaj da je onaj “pravi”. Duboko sam čeznula da pronađem svog istinskog učitelja i pravu svrhu svoga života, pa sam čak razmišljala i da postanem redovnica u budističkom hramu.

Dakle, kad sam konačno pronašla Dafa, neizmjerno sam to cijenila, pa ga čak i smatrala previše dragocjenim i nečim na visokom nivou da bih ga mogla dijeliti s drugima. Naravno, ubrzo sam shvatila da to uopšte nije želja Učitelja Lija (osnivača prakse), pa sam počela učestvovati u događajima na kojima bih javnosti predstavljala Dafa.

Jednostavna misao

Tokom konferencije za razmjenu iskustava održane u Hong Kongu 1999. godine, mnogi su se praktikanti kineskog porijekla odlučili da nakon konferencije odu u Kinu kako bi uložili žalbu i okončali progon koji je već započeo. Razumjela sam njihove razloge, ali dalje nisam razmišljala o tome. Ali nakon što sam jedne večeri sjedila u meditaciji, u um mi je došla misao,: "Idem u Kinu."

Ta mi se misao stvorila niotkuda, i osjećala sam da nije došla iz mog ljudskog ja. Osjećala sam je vrlo jasno i nekako drugačije od svih mojih drugih misli koje su dolazile iz vezanosti, čak i dobronamjernih. Dakle, donijela sam odluku.

Kada sam to rekla drugim praktikantima u Australiji, neki su smatrali da je to dobra ideja, ali su me drugi upozorili da ću, ako moje namjere ne budu ispravne, ugroziti ugled Dafa tako što ću otići u krajnost i djelovati kao fanatik. Mnogi su mislili da je najbolji način da zapadni praktikanti zaštite Dafa i podrže praktikante u Kini da ostanu u Australiji i ondje apeliraju.

Slagala sam se s njima, ali se nisam mogla otresti osjećaja da je moja odluka da odem u Kinu bila odvojena od svih tih razmatranja i da je bila „ravna linija“ kojom sam morala poći.

Jedino što nisam znala je šta ću tamo raditi i kako to učiniti. Mislila sam da ću, jednom kada budem u Kini, naći način da podržim kineske praktikante u očuvanju Fa i možda s njima podijelim naša iskustva u kultivaciji u različitim okruženjima. Također sam im željela dati do znanja da praktikanti širom svijeta traže od svojih vlada pomoć da se zaustavi progon u Kini.

Kineska praktikantica iz Australije koji me je upoznala sa Dafa mi je ukazala da su moji motivi previše neodređeni. Rekla je da bih, ako sam tako odlučna da prođem kroz to, trebala barem napisati pismo i predati ga kineskoj vladi. Kako sam već pisala slična pisma australijskoj vladi, složila sam se sa tom idejom.

Kako apelirati?

Znala sam, međutim, da neću ići na Trg Tiananmen i tamo držati transparente. Kineski su praktikanti stavljali svoje živote na kocku i dolazili da apeliraju na trg Tiananmen samo zato što su svi drugi putevi za podnošenje žalbi bili blokirani i nisu imali drugog izbora. Njihove sam akcije vidjela kao zaista veličanstvene i hrabre. Ali sam shvatila da je za zapadnjaka, u to vrijeme, najgore što mu se može dogoditi da bude brzo i tiho deportovan, a s tim neću postići puno.

Proces pisanja pisma kineskoj vladi mi je zapravo pomogao da iskristališem moje misli i namjere. Pomislila sam na Učiteljevo učenje da prvo trebam misliti na druge ljude i to mi je omogućilo da brzo odbacim vezanosti i da brzo podržim Dafa na pozitivan način. Učila sam da koristim samo svoju „božansku stranu“, jer je to bio jedini dio moje prirode koji je sadržavao sve pozitivne stvari koje mi je dao Dafa. Čak i s najboljim namjerama, kako bih uspjela podržati tako veliki Fa koristeći ograničenu, sitnu ljudsku stranu, s vezanostima koje se kriju iza svake namjere?

Rekla sam dvojici praktikanata koji su bili braća za moju namjeru da odem u Kinu. I oni su htjeli ići, ali sam se ja zabrinula da će troje plavokosih zapadnjaka brzo privući previše pažnje i da svi reskiramo da nas svi odmah deportuju. Prihvatili smo tu mogućnost pa smo namjeravali da damo pismo carinicima, ako do toga dođe.

Prvi dani u Pekingu

Upoznali smo praktikanta iz Australije, koji nam je dao elektronski uređaj koji je sadržavao tekst Zhuan Faluna. Svaku smo noć čitali predavanje i svaki dan radili vježbe u hotelskoj sobi. Upoznali smo kinesku praktikanticu koja je imala oko 18 godina. Ona i australijski praktikant su nas pitali gdje želimo ići. Rekli smo: "Trg Tiananmen".

Dvojica braće u Pekingu

Nas smo petero prošetali ravno sredinom trga, koji je bio okružen policijskim kombijima i policajcima. Samo smo prohodali i razmjenjivali svoja iskustva. Mlada nam je praktikantica rekla da je sama kod kuće, jer je cijela njena porodica bila u zatvoru zbog apela podnesenog vladi i odbrane Dafa.

Nas troje u Pekingu

Dani koji su uslijedili bili su puni izazova. Izgubili smo kontakt s kineskom grupom. Kako niko od nas nije govorio kineski, nismo mogli naručiti hranu. Vani je bilo izuzetno hladno, a pokušati produžavati boravak u hotelu dan po dan je bilo gotovo nemoguć jer nismo mogli komunicirati s osobljem.

Svaki puta kad bi smo izašli, morali smo se pripremiti da nas pitaju da li smo Dafa praktikanti, što bi značilo da će policija onda pronaći pisma, a mi završiti naše putovanje. Ali nakon što smo se pomirili sa tim najgorim scenarijem, postali smo opušteniji. Svaki dan smo razgovarali o našim vezanostima čim bi se pojavile i znali koliko je važno da ih otpustimo. Izgledalo je kao da su testovi koje smo prošli bili ključni zato što nam je omogućeno da ostanemo u Kini još jedan dan.

Ubrzo je postalo očigledno da više nemamo kontrolu nad bilo kojim dijelom našeg putovanja. Čekali smo da nas praktikanti kontaktiraju ako nas žele upoznati. U međuvremenu, odlučili smo biti poput običnih turista i slijediti i tok.

Nas troje s drugim praktikantima kod Velikog zida

Drugoga dana nas je praktikant iz Sidneya pitao želimo li se autobusom s dvadeset drugih praktikanata voziti po Pekingu i razmjenjivati iskustva. Ja nisam bila za to. Da je autobus zaustavila policija, to bi vjerojatno za nas značilo deportiranje. Također nisam htjela da naše prisustvo dovede u opasnost ostale praktikante. Kasnije smo čuli da su svi ti praktikanti bili uhapšeni dok su u hotelskoj sobi razmjenjivali iskustva.

Šetajući ulicama Pekinga vidjela sam ljude kako pate od hladnoće i siromaštva. I mi smo patili, ali smo imali Dafa. Pomislila sam na milione koji ovako trpe, a da nisu upoznali Fa. I na hiljade zatvorenih praktikanata koji su još više trpjeli kako bi zaštitili Fa za sve.

Osjećala sam se duboko poniženom i shvatila da svaka sekunda provedena u ovom lavirintu pruža beskrajne mogućnosti da se prosvijetlimo u višim principima. Uz Učiteljevu pomoć, mi smo „klizali“ kroz svu tu patnju, učeći se kako da djelujemo bez namjere (wuwei) i sve više i više otpuštali naše vezanosti. U isto vrijeme, osjetila sam kako se može kultivirati bez napora i kako vezanosti lako mogu biti odstranjene ako se potpuno predate Učiteljevom planu. Bilo je reda u svemu što nam se događalo i samo smo trebali gledati unutar sebe i donositi ispravne odluke kada se pojave mogućnosti.

Jednog smo dana bili primorani da pronađemo drugi hotel. Dalje niz ulicu je bilo jedno skupo mjesto, ali su nas oni odbili primiti. Vlasnik je, međutim kao student, proveo dvije godine u Melbourneu i prema nama je bio veoma prijateljski raspoložen. Pitali smo ga da li zna neko dobro mjesto izvan Pekinga da ga posjetimo, a nam je predložio Xi'an. Odmah nam je nabavio karte za noćni voz i čak nas odvezao do stanice.

(Nastavlja se)