Osuđen sam na zatvorsku kaznu u junu mjesecu 2001. godine zbog moje upornosti u prakticiranju Falun Dafa. Bio sam zatvoren u zatvoru Jixi u provinciji Heilongjiang.
Dvadeset dva zatvorenika i ja smo, 20. septembra 2002. godine, kopali ugalj u zatvorskom rudniku uglja. Velika se nesreća dogodila u rudniku tog dana, oko 14 časova. Sve krovne grede su se urušile. Bio sam zarobljen ispod tri velike stijene i nisam se mogao pomjeriti. Bio sam zapanjen ovom iznenadnom nesrećom. Razne misli su mi prolazile kroz glavu. Mislio sam na svoje roditelje i kćer. Pitao sam se i da li ću tamo umrijeti.
Pošto su se strop i zidovi urušili, zatvorenici su pobjegli. Čuo sam jednog kako viče: „Taj Falun Dafa praktikant mora da je mrtav!” Odmah sam glasno viknuo: „Izvucite me!“ Bili su zapanjeni što sam živ.
„Dođite i pomozite mi da ga izvučemo", rekao je vođa brigade zatvorenika Li Chunhu. On i čovjek po imenu Geng su pokušali odgurati veliki kamen s moje noge, ali se kamen nije pomjerio.
Ležao sam na leđima na zemlji, a moja je čeona svjetiljka osvjetljavala plafon iznad dvojice zatvorenika koji su mi pomagali. Jasno sam vidio kako mali kamen pada sa stropa, nakon čega je uslijedilo naginjanje velikog kamena oko dva metra dugačkog i jedan metar širokog. To su vidjeli i zatvorenici u blizini i povikali: „Taj će veliki kamen pasti!“
Pomislio sam: „Neka ovo dvoje mladih ljudi ne umre jer su mi pomagali." Vođa brigade je imao 25 godina, a Geng 27. Jedan od njih je trebao izaći iz zatvora za nedelju dana.
„Bježite, ostavi me samog!” povikao sam glasno. Ovo sam uzviknuo nekoliko puta, ali su obojica stajali mirno gledajući u veliki kamen. Velika se stijena iznenada prestala naginjati i izgledalo je da visi u zraku.
Vođa tima je brzo pozvao još nekoliko ljudi da im pomognu. Dojurilo je sedam ili osam muškaraca. Zajedno su odgurnuli kamenje sa mene i odnijeli me u glavni hodnik. Vođa rudarske brigade je zamolio zatvorske čuvare da me izvuku iz rudnika.
U tom mi je trenutku prišao zatvorenik koji je često radio u Odjeljenju za obrazovanje i preodgoj u zatvoru (isti onaj koji me je ranije vrijeđao) i rekao: „Nisam ni zamišljao da u današnjem društvu ima neko ko još uvijek može prvo misliti na druge kad se nađe u smrtnoj opasnosti.” Njegovo iskreno divljenje se ne može riječima iskazati.
Godinama kasnije, kada sam podijelio ovo iskustvo sa kolegama praktikantima, jedan je uzviknuo: „Veliki kamen je lebdio u zraku i nije pao jer si mislio na druge u kritičnom trenutku i odustao si od misli o preživljavanju. Znao si kakve će biti posljedice ako te udari tako težak kamen. Tvoja čista i dobrodušna misao je bila nesebična pa ti je Učitelj pomogao.”
Nakon nesreće, zatvorski čuvari su pristali da me odnesu gore kroz okno rudnika. Kada sam izašao, instruktor brigade Song Jian je rekao: „Zašto je taj zatvorenik izveden?" Vjerovatno je mislio da nisam ozbiljno povrijeđen da bih morao izaći iz rudnika nakon završetka posla. U zatvoru nisu ozbiljno shvatili kada bi zatvorenicima povrijedili ruke i noge.
Odveden sam na ljekarski pregled. Zglob mi je bio teško polomljen. Poslali su me u zatvorsku bolnicu i stavili mi gips. Nakon šest dana provedenih u bolnici, vraćen sam u zatvor.
Stavovi zatvorenika se mijenjaju
Kada sam bio vraćen u zatvor osjetio sam da je atmosfera drugačija nego ranije. Zatvorenici me više nisu ravnodušno gledali. Umjesto toga, trudili su se da me pozdrave i nasmiješe mi se. Tokom ručka, ostali zatvorenici su sa vođom brigade dijelili hranu koju su im članovi porodice donosili od kuće.
Vođa brigade me pozvao da jedem s njim i rekao: „Žao mi je što te nisam dobro zaštitio“. On je glasno najavio: „Zatvorenici u cijelom odredu moraju dijeliti svoju ukusnu hranu od kuće sa ovim Falun Dafa praktikantom.”
Više puta sam im izrazio svoju zahvalnost i odbio sam. Bio sam zbunjen — ponašali su se potpuno drugačije nego ranije kad su me psovali i tukli dok smo radili pod zemljom.
Bai Jinbao, majstor za sve, bio je najozloglašeniji po pitanju premlaćivanja ljudi za zatvorske čuvare. Kada sam prvi put stigao u zatvor Jixi, gadno me je pretukao. Često me je tukao i grdio pod komandom Jiang Zhenyinga, šefa Odjela za preodgoj obrazovanja. Njegovo ponašanje se promijenilo nakon što je čuo za moju nesreću.
Kada sam se vratio iz bolnice, posjetio me je i udesio da mi drugi zatvorenici donosu obroke i pomognu mi da odem do toaleta. Kasnije, kada su me mučili da odustanem od vjerovanja i uskraćivali hranu, potajno mi je doturio vrećicu knedlica kuhanih na pari.
Ono što je još nevjerovatnije je da mi je zatvorenik po imenu Kang San potajno donio hranu nakon što je vođa brigade Liu Yajie upravo objavio da nikome nije dozvoljeno da razgovara sa mnom niti da mi daje hranu. Rekao mi je ono što je rekao i brigadiru: „Samo budi oprezan." Kada su se logoraši vratili sa obroka, postupili su prema meni kao i obično, ne mareći previše za riječi brigadira.
Čini se da, sve dok praktikanti mogu slijediti Učiteljeve zahtjeve, kultivirati nesebičnost, biti nesebični i stavljati druge na prvo mjesto, okruženje će se prirodno promijeniti. Ako postupamo ispravno, možemo promijeniti okruženje. Ali ako se ne kultiviramo dobro, onda nas okruženje može promijeniti.
Učitelj nas uči:
„Dobrodušnost je ogromna energija, energija ispravnih bogova. Što više dobrodušnosti postoji, to energija postaje veća i ona može dezintegrirati sve ono što je loše. Ovo je nešto što nikada nije bilo podučavano, bilo od strane Shakyamunija ili drugih kultivatora u prošlosti. Najveća manifestacija shana je dobrodušnost, i ona je prikaz ogromne energije. Ona može dezintegrirati sve što nije ispravno. ” („Fa predavanje na međunarodnoj Fa konferenciji u Washingtonu 2009.“)
Učitelj mi pomaže da prebrodim izazove
Rudnik se urušio i tri kamene gromade su smrskale moje tijelo. Pretpostavljalo se da sam poginuo u nesreći, ali sam zapravo dobio prelom skočnog zgloba. Bez Učiteljeve zaštite posljedice su mogle biti nesagledive. Čak i ako mi je samo skočna kost bila slomljena, Učitelj je mnogo propatio za mene. Gležanj me nije mnogo bolio.
Dva i po mjeseca kasnije sam sam skinuo gips. Prema navodima bolnice, gips se može skinuti tek nakon tri mjeseca. Kada sam otišao po vodu, instruktor brigade Song Jian je rekao: „Neverovatno je! Noga mu je tako brzo zacijelila. Ovo je fenomen koji se nikada nije desio u zatvoru.”
Svako ko ima barem malo savjesti može biti pod uticajem praktikantske dobrodušnosti. Ipak, progon još nije prestao. Iako su moji postupci promijenili stavove mnogih zatvorenika prema praktikantima, mnogi su zatvorski čuvari bili vođeni svojim ličnim interesima pa su i dalje pokušavali natjerati druge praktikante da odustanu od svojih uvjerenja.
Odsjek za preodgoj i obrazovanja je planirao da četiri praktikanta tokom Kineske Nove godine 2003., odustanu od prakticiranja. To nisu učinili jer je jedan zatvorenik pobjegao prije nove godine. Razgovarali su sa nama u pokušaju da nas ubijede da odustanemo od svog vjerovanja. Nakon brojnih neuspješnih pokušaja, odlučili su nas natjerati da se povinujemo.
U martu mjesecu 2003. godine, Jiang Zhenying, šef Odjeljenja za reformu i preodgoj, mi je naredio da „razmislim”. Bio sam primoran sjediti na maloj stolici od 4 ujutro do 21 sat uvečer. Nekoliko dana kasnije, tortura je eskalirala: nisam mogao da sjedim na maloj stolici, već sam morao da čučim na hladnom podu od pločica bosih nogu. Nisam smio spavati od 4 ujutro do 2 sata ujutro. Mogao sam spavati samo dva sata dnevno. Četiri su zatvorenika bila zadužena da me nadgledaju.
Znajući da mi je skočni zglob teško povrijeđen, zatvorski čuvari su htjeli da mi vrijeđanjem oslabe volju pokušavajući da me natjeraju da popustim. Jedan zatvorenik je rekao: „Ako svaki dan budeš bosih nogu, bubrezi će ti biti oštećeni. Pokaj se sada, barem možeš sačuvati svoje zdravlje.” Mnogi su mi zatvorenici govorili slične riječi i znao sam da su to govorili jer su mislili da mi pomažu. Ipak, to nije uticalo na mene.
Ono što nisu znali je da me gležanj uopšte nije bolio, znao sam da me Učitelj štiti. Koliko god su zatvorski čuvari naredili četvorici zatvorenika da me tuku, niko od njih to nije činio. Samo me je jedan psihički bolestan zatvorenik udario nogom. I njega je onaj 'majstor za sve' jedne noći teško pretukao. Šef Odjeljenja za preodgoj i obrazovanje je tražio od zatvorenika da mi zdrobe povrijeđenu nogu, ali to niko nije učinio.
Zatvorenici nisu učestvovali u progonu jer su kroz moje riječi i djela upoznali ljepotu Dafa i dobrotu praktikanata. Zli stražari me nisu mogli progoniti jer me je Učitelj štitio.
Kako bi neprekidno ispirali mozak zatvorenicima, zatvorski su čuvari naredili svim zatvorenicima da gledaju vijesti na centralnoj TV stanici Komunističke partije Kine (KPK). Zatvorski čuvari su znali da sam recitovao učenje Učitelja Lija. Kad god bi došlo vrijeme za gledanje televizije, stražari su davali instrukcije zatvorenicima da me odvuku da sjedim pored televizora u hodniku. Zatvorenici su sjedili na klupama i gledali televiziju, a od mene su tražili da čučnem bos na podu od pločica da slušam TV.
Suočavajući se sa ovom situacijom, smatrao sam da je pokušaj zatvorskih čuvara da oslabe našu volju bio smiješan. Smatram da su oni i drugi koji nas progone vrijedni sažaljenja jer će jednom, u budućnosti, biti izvedeni pred lice pravde.
Šef Odjeljenja za preodgoj i obrazovanje se također susreo s odlučnošću druga tri praktikanta. Pokušao je slomiti našu volju i izdržljivost na o dugotrajnim postupcima. Nije znao da me je Učitelj blagoslovio i da me povrijeđena noga uopšte nije boljela! Nijedan zatvorenik ga nije slušao da bi nas progonio dalje. Učitelj mi je pomogao da se prisjetim njegovih učenja. Svakog dana sam jako malo spavao, ali sam bio pun energije. Song Jian, instruktor brigade, je komentirao: „Šta se ovdje događa? Kako to da ti postaješ sve odlučniji?!”
Od početka progona u julu mjesecu 1999. godine prošlo je više od 20 godina. Susreo sam se sa mnogim preprekama i poteškoćama na svom putu kultivacije. Zbog Učiteljeve Dobrodušne brige sam stigao korak po korak do mjesta gdje sam danas. Ne mogu riječima izraziti svoju zahvalnost za Učiteljevo Dobrodušno spasenje. Ja ću se i dalje marljivo kultivirati.
