Kaže se, „leopard ne može promijeniti svoje mrlje.“ Vrlo je teško promijeniti karakter čak i ako se osoba jako trudi. Željela bih da ispričam kako me je Falun Dafa promijenio od buntovne djevojke i svadljive žene u nekoga ko je uvijek pažljiv prema drugima.
Buntovna djevojka
Rođena sam 1969. godine. Roditelji su od mene, njihove prve kćerke, očekivali da budem dobra djevojčica, pa su bili prilično iznenađeni što sam jako buntovna i da pritom uopšte ne marim za druge. Ni ja nisam znala zašto sam bila takva.
Počevši od osnovne škole, stalno sam se svađala. Šišajući se na kratko, bila sam pravi dečko iako sam bila niska za svoje godine i mršava. Nikad se nisam plašila borbe. Koristila bih sve što bi mi došlo pod ruku, čak i cigle, kamenje i štapove. Tukla bih drugu djecu i psovala ih. Roditelji su me grdili i tukli, ali ja nikada nisam plakala niti tražila milost. U mislima, međutim, nisam krivila roditelje što su me tukli jer sam znala da sam pogriješila.
U srednjoj školi sam postala još nasilnija. Ponekad sam se čak svađala s nekoliko djece istovremeno. Njihovi roditelji su često dolazili kod nas kući da se žale mojim roditeljima. Odmah po njihovom odlasku roditelji bi me istukli, nadajući se da ću se promijeniti, ali to se nije dogodilo.
Uprkos agresivnom ponašanju, pročitala sam mnogo knjiga, poput klasika kao što su Putovanje na zapad, San o crvenim paviljonu, Tri kraljevstva i Ustoličenje bogova. U stvari, imala sam mnogo pitanja još iz vremena kada sam bila dijete, poput: „Zašto ljudi umiru? Gdje idemo nakon smrti? Hoćemo li se ponovo roditi nakon smrti? Postoji li način da živimo vječno?”
Međutim, niko mi nije mogao odgovoriti na moja pitanja. “Zašto gubiš vrijeme razmišljajući o takvim glupostima?” uzviknula bi moja majka. “Srećni smo ako ste dobro nahranjena, ništa drugo.” Ipak, rado sam čitala bajke i legende o besmrtnicima. Kada bi neko u selu umro, ja bih tugovala za kratkim životom koji su ljudska bića vodila.
Težak brak
Na selu su se djevojke obično udavale nakon što napune 20 godina. Nakon što sam pala na prijemnom, ostala sam kod kuće i nisam našla muža do 24. godine. Majka me je često grdila da sam previše izbirljiva. Bila sam uznemirena i kazala sam joj: „U redu je, molim te, prestani vikati na mene. Udat ću se za onoga ko me sljedeći zaprosi – sve ako nije hrom ili slijep.”
Godine 1993. neko me je povezao sa Leiom. Bio je vrlo visok i vojni veteran. Nije bio dobro obrazovan i nije imao stalan posao nakon što se demobilisao iz vojske — a njegova porodica je bila siromašna. Zbog toga je moja majka bila oštro protivna da izlazim s njim. Ni Leievoj majci se nije svidjelo koliko sam bila otvorena. Uprkos njihovom protivljenju, Lei i ja smo se ipak vjenčali tri mjeseca kasnije, a ja nisam pitala za novac (uobičajena praksa da se budućoj supruzi da određena svota novca).
Nakon našeg vjenčanja sam saznala da u stvari Lei nema posao. Samo je kockao i svađao se po cijele dane. Njegova dva starija brata i jedna starija sestra su već bili u braku, a njegova mlađa sestra je još uvijek bila neudana, živjela je s roditeljima u dvosobnom stanu. Tako smo se preselili kod njegovog najstarijeg brata jer nismo mogli priuštiti najam ili kupovinu vlastite kuće.
Lei je nastavio da se kocka kao i obično. Majka mi je dala 400 yuana prije nego što sam se udala, ali Lei mi ih je uzeo dan poslije našeg vjenčanja i izgubio ih na kocki. Ako bi dobio na kocki, kupio bi hranu; inače bi se kući vraćao praznih ruku.
Lei je jedva razgovarao sa mnom i kod kuće nije odgovarao na moja pitanja. Bio bi iznerviran ako bih mu uputila samo nekoliko riječi. Ponekad se svu noć nije vraćao kući i bio bi ljut ako bih pitala gdje je. Svakog bi dana po povratku kući pio alkohol i nikad me nije pitao kako sam.
Moja svekrva je bila na glasu kao ljubazna i razgovorljiva. Uvijek je bila nasmijana i voljna da pomogne komšijama. Međutim, kad god bi me ugledala, lice bi joj se zaledilo. Moj svekar je, s druge strane, bio dobar prema meni. Da stvari budu još gore, moja svekrva je često govorila loše stvari o meni pred Leijem, koja se zauzvrat povremeno svađao sa mnom. To me je ljutilo i prestala sam posjećivati svekrvu.
Ubrzo sam ostala trudna. Jelo mi se voće, ali mi ga Lei nije htio kupiti jer nije volio voće. Misleći da je to beznadežno, prestala sam pokušavati da popravim našu vezu. Uostalom, nismo se dobro poznavali ni u početku. Sada smo bili samo kao neprijatelji. Kad god bismo se vidjeli, svađali bismo se. Pristali smo da se razvedemo nakon rođenja bebe. Ako bude dječak, on bi imao starateljstvo; a dijete bi bilo moje ako bude djevojčica.
Živjeli smo oko 50 km dalje od mojih roditelja, a majka mi je s vremena na vrijeme dolazila u posjetu. Nisam joj se mogla požaliti kako patim. Na kraju krajeva, bila je moja odluka za koga da se udam. Nisam željela da se moji roditelji i dalje brinu za mene jer su već stari. Nemajući nikoga s kim bih mogla razgovarati, bila sam veoma depresivna i brojala sam dane do razvoda.
Kada je moja kćerka 1995. godine napunila godinu dana, Lei i ja smo odlučili da sutradan podnesemo zahtjev za razvod. Sljedećeg jutra, međutim, naš je komšija počeo teško da diše zbog bolova u leđima. Kada ga je Lei odveo na rendgensko snimnje u bolnicu, i sam je napravio rendgenski snimak – bio je besplatan jer je njegov rođak radio tamo. Komšija je bio dobro, ali je kod Leija dijagnosticirana tuberkuloza. Imao ju je već neko vrijeme, kazao mu je ljekar.
Došavši kući iz bolnice, Lei je bio nevoljan jer nije mogao pušiti, piti, ljutiti se ili raditi teške poslove. Osim toga, morao je uredno jesti. Vidjevši njegovu situaciju, odlučila sam da mu prvo pomognem, a da se razvedemo kasnije.
Osobe koje boluju od tuberkuloze trebaju svakodnevno lijekove koji oštećuju jetru i bubrege. Da bi se suprotstavio nuspojavama, moj muž je morao dobro jesti, a mi nismo imali mnogo novca. Odlučila sam da se zaposlim. Zamolila sam svekrvu da mi pomogne da se brine o našoj kćerci dok sam ja na poslu, ali ona je odbila. Nisam imala izbora nego da pošaljem svoju djevojčicu da živi kod mojih roditelja. Pošto su bili daleko, kćer sam mogla viđati samo tokom vikenda ili praznika. Moja kćerka je živjela s mojim roditeljima do svoje sedme godine. Bila sam jako kivna na moju svekrvu: „Kako možeš da igraš mahjong svaki dan, a da ne pomažeš svojoj unuci?“
Uz pomoć komšije zaposlila sam se u prodaji cipela na veletržnici. Bilo je to devedesetih godina prošloga stoljeća i ljudi općenito nisu bili puno plaćeni. Zarađivala sam 600 yuana mjesečno i uz to sam morala sebi tamo kupiti ručak. Radila sam 11 sati dnevno, od 6:30 do 17:30, i bilo je jako naporno. Da uštedim novac, umjesto autobusom, vozila sam se starim biciklom koji mi je Lei pronašao. Vozila sam ga vrlo brzo i mogla za pola sata stići na posao.
Ljeti je tih godina padalo mnogo kiše. Čak i sa kabanicom, ipak bih se smočila, pa mi je bilo hladno i bila sam gladna. Zimi je put bio zaleđen i klizav. Često bih pala i dobijala modrice. Da uštedim novac, kupila bih samo pecivo pripremljeno pari od jednog yuana i kiseli krastavčić. Na ovaj način bih uštedila 100 yuana mjesečno na ručku, a ostatak od svojih 500 yuana zarade bih dala Leiju kako bi mogao kupiti dobru hranu koja mu se sviđala. Lei je bio veoma dirnut i za tri godine se potpuno oporavio.
Upoznala sam mnogo ljudi na poslu. Postepeno sam postala otvorenija. Mušterije sam ipak ponekad psovala i svađala se s njima, što je za mene bilo bilo uobičajeno.
Postajem Falun Gong praktikantica
Jednog jutra 1997. godine sam završila čišćenje cipela na mome štandu kad sam vidjela drugu kolegicu prodavačicu, Zhua, kako čita neku knjigu. Pošto sam od djetinjstva voljela da čitam, pitala sam je da li mogu da posudim knjigu.
„Izvinite, ali ova knjiga nije za tebe. Kniga govori o praksi kultivacije u Buda školi. Ti imaš lošu narav i često psuješ. Nećeš uspjeti”, rekla je, odmahujući glavom.
„Daj, svi u mojoj porodici vjeruju u Budu. Mogu li je pročitati?” upitala sam je ponovo.
Ali Zhu je ponovo odmahnula glavom, a ja nisam kazala ništa.
Nakon što sam sljedećeg jutra očistila moje cipele, oprala sam ruke i otišla do Zhuinog štanda po knjigu.
„Molim te, pozajmi mi knjigu. Ako nećeš, nemoj ni pomišljati da ćeš je pročitati”, kazala sam joj.
„Dobro. Tu si. Možeš je pročitati”, rekla je. „Ali ako ne vjeruješ u to, nemoj reći ništa loše – to ne bi bilo dobro za tebe.”
„Hvala ti. Neću”, odgovorila sam.
Knjiga je nosila naziv Falun Gong. Nije bila debela, a ja tog jutra nisam imala mnogo mušterija, pa sam knjigu pročitala tog prije podneva.
„Ova knjiga je odlična. I ja želim da naučim Falun Gong”, rekla sam kada sam joj vratila knjigu.
„Uvijek psuješ ljude. Kako ćeš ti ovo prakticirati?" upitala me Zhu.
„Promijenit ću se. Vjeruj mi,” odgovorila sam.
Išala sam kod Zhu nakon posla svaki dan, devet dana zaredom, kako bih pogledala devetodnevna video predavanja Učitelja Lija, osnivača Falun Gonga. Naučila sam pet vježbi i dobila svoj primjerak knjige Falun Gong.
Iz učenja sam naučila da je vrlina važna, jer nam je potrebna za kultivaciju. Pogotovo ako neko, kao ja, radi u uslužnoj djelatnosti izgubiće vrlinu ako psuje, svađa se, pa čak i ako samo nekoga loše pogleda. Tako sam morala da popravim ponašanje. Falun Gong učenja su također zabranjivala ubijanje, tako da sam od tada prestala jesti živu ribu i kupovala sam samo onu zaleđenu.
Učitelj Li je takođe rekao da žena treba biti nježna i da se brine o svom mužu. Zapravo, kao praktikantica, trebala bih biti dobra prema svima. Čak i ako se neko loše ponašao prema meni, to bi mogao biti karmički dug iz prošlosti. Imajući to na umu, požalila sam što sam se u prošlosti loše ponašala prema svom mužu.
U učenjima, Učitelj je također kazao da ljudi iz svih sfera života mogu prakticirati. Prosvijetlila sam se da to znači da moramo biti odgovorni za svoju porodicu, marljivo raditi na svom poslu, ne takmičiti se s drugima i ne iskorištavati druge u poslovanju. Razmišljajući dalje, shvatila sam da je ova praksa zaista odlična. Pomaže kako službenicima tako i običnim ljudima da postanu bolji. Besplatna je i pogodna za sve, bez obzira na uzrast, godine ili finansijsku situaciju. Osim toga, sve dok se neko trudi i iskreno se kultiviše, doći će do ispunjenja. Ovo je zaista nevjerovatno!
Kako je vrijeme prolazilo, sve sam više spoznavala. Na primjer, kultivacija znači otpuštanje vezanosti i ljudskih poimanja. S druge strane, bolest je uzrokovana vlastitom karmom. Odgovoreno mi je na pitanja koja sam imala jopš od djetinjstva. Sve dok se kultivišem u skladu sa Falun Gongom, Učitelj će se pobrinuti za sve drugo.
Gledajući unazad, čak sam i samu sebe iznenadila. Tokom godina, roditelji su me grdili i tukli bezbroj puta, ali me nisu promijenili. Međutim, nakon što sam počla prakticirati Falun Gong, uvijek sam se smiješila i ponašala se dobro prema drugima. Štaviše, bila sam puna energije i raspoložena. Moj se stav prema Leiju i mojoj svekrvi dramatično poboljšao. Sva moja ogorčenost je nestala.
Kada sam posjetila roditelje na kinesku Novu godinu, pustila sam devetodnevni seminar sa Učiteljevim predavanjima rođacima i komšijama. Moj otac i moja druga mlađa sestra su počeli da prakticiraju, kao i neki naši rođaci. Kad su neki seljani bili iznenađeni vidjevši kako sam se promijenila, rekla sam im: „Falun Gong mi pomaže da budem dobra osoba.“
Poboljšanje mog karaktera
Ubrzo nakon što sam počela prakticirati, došli su testovi za poboljšanje mog xinxinga.
Jednog dana, odmah nakon što sam očistila cipele, došla je mušterija i probala jednu za drugom — bile su to skoro sve muške cipele koje sam imala. Bila sam zauzeta tražeći mu cipele i provjeravajući da li su mu udobne. Na kraju je otišao ne kupivši ništa.
Druge su kolege prodavači to komentarisali govoreći. „Pogledaj tog tipa. Mislim da uopšte nije došao da kupi cipele - rekla je jedana. Gledajući cipele i kutije razbacane posvuda, ja se nisam nimalo uznemirila i jednostavno sam ih ponovno složila. U stvari, i ja sam se iznenadila kako sam mogla ostati tako mirna. Da se to dogodilo u prošlosti, opsovala bih ga, a vjerovatno bih se s njime i potukla. Međutim, svi ti impulsi su nestali. Neki od od kolega prodavača na pijaci su čekali da započnem veliku svađu, ali se ništa nije dogodilo.
Bila sam sretna svaki dan. Kad nije bilo nikoga, ponekad bih čak i skakala od sreće. Ujutro bih išla na posao nakon izvođenja grupnih vježbi i vraćala se kući nakon grupnog učenja Fa.
Kako se moj način razmišljanja poboljšavao, mijenjalo se i okruženje oko mene. Lei se potpuno izliječio i postao je električar. Brinuo se o porodici i kupovao nam lijepe stvari, s vremena na vrijeme. Moja svekrva i dalje nije bila ljubazna prema meni, ali ja nisam dozvolila da mi to smeta i dobro sam se ophodila prema njoj. Donosila sam joj voće i kuhala joj povremeno. Moj svekar mi se svaki put za to zahvalio. Kako je vrijeme odmicalo, i moja je svekrva je počela dobivati osmijeh na licu. Mlađa sestra mog muža me takođe zavoljela i ponekad mi je davala male poklone poput odjeće.
Kada bi susreo svoje kolege veterane, Lei im je često govorio: „Molim vas, zamolite svoje žene da uče od moje žene. Jednom kada nauče Falun Gong, neće se više svađati s vama, a ni vi ne morate da brinete da li će imati afere.”
„Tvoja svekrva je rekla da si sada mnogo bolja osoba i da zarađuješ da izdržavaš porodicu“, rekla mi je jedna komšinica.
„Svi moramo da zahvalimo Falun Gongu“, odgovorila sam.
Kada bismo se srele na ulici, moja bi me svekrva sada čak i pozdravljala, dok me je ranije samo ignorisala. „Ako bi svi prakticirali Falun Gong, svijet će biti mnogo bolje mjesto“, često je govorila drugima. „Policija nam ne bi ni trebala jer bi svi bili tako dobri.”
U to vrijeme, poboljšanje mog karaktera je bilo relativno lako. Ali je izvođenje sjedeće meditacije u položaju lotosa za mene bilo teško. Noge su mi bile ukočene i morala sam naporno raditi na tome. Trebalo mi je godinu dana da u tom položaju prekrstim noge jednu na drugu.
Na poslu sam bila sretna čitav dan. Nisam se više ni sa kim svađala niti borila. Nisam se čak sjećala ni loših riječi koje sam nekada izgovarala. Vidjevši me kako se stalno smiješim, neke su me kolege prodavači pitali zašto. „Pa, ja sam sada Falun Gong praktikantica i ova praksa me čini zdravom i sretnom“, odgovorila sam. „Zašto ne bih bila srećna?“
Daljnjim učenjem Falun Gonga potpuno sam se promijenila i postala sam pažljivija prema Leiju. I on se takođe promijenio. Kod kuće je čistio kuću, prao rublje, čistio pod, kupovao namirnice i kuhao. Takođe mi je pružio veliku podršku u praksi, što me je jako veselilo.
Ipak, nije sve vrijeme bilo tako lako. Jednom kada smo zajedno jeli, Lei me je iznenada dvaput ošamario po licu. Nisam znala zašto pa sam se udaljila plačući. Od djetinjstva do odrasle dobi, ja sam bila ta koja je zadavala udarce. Nakon što sam počela da prakticiam, sada su me drugi udarali. Ipak, također sam shvatila važnost strpljenja čak i kada je to bilo bilo teško. Zato sam obrisala suze i ušla u kuću da pospremim sto.
Kasnije mi je Lei rekao da ne zna zašto me udario. U stvari, nije ni znao šta se dogodilo. Shvatila sam da je Učitelj bio taj koji me testira i pomaže mi da se poboljšam kroz Leia.
Postojao je jedan period kada sam kuhala doručak za svekra i svekrvu prije nego što bih svaki dan išla na posao. Sestra moje svekrve je bila zadovoljna našim harmoničnim odnosom i sopstvenim novcem je izgradila trosobnu kuća na istoj parceli na kojoj je već bila dvosobna kuća moje svekrve. Moja tetka je željela da njezina sestra i djever provedu posljednje godine sa nama. Lei me je pitala da li se i ja slažem sa tom kombinacijom, a ja sam se složila. Tako su moji svekar, njihova mlađa ćerka i unuk dijelili novosagrađenu kuću, dok smo muž i ja živjeli u staroj kući njegovih roditelja. Naša šira porodica je svaki dan jela obroke zajedno.
Jednog dana, moja je svekrva rekla da može skuhati doručak pošto je ranije ustala. Bila sam joj veoma zahvalna i nisam ustala rano kao i obično. Na svoje iznenađenje, čula sam je kako se žali Leiju u susjednoj sobi kada sam ustala: „Tvoja žena je tako lijena. Nije morala da ustane da napravi doručak, ali sada spava kada ja doručak već spreman.” Nisam se branila i samo sam nastavila da kuham doručke za porodicu. Moja svekrva je na kraju prestala da se žali. Lei je takođe postao bolji – bez obzira šta je njegova majka rekla o meni, on se više ne bi svađao sa mnom.
Osoba koja mi je bila najveći izazov kada je u pitanju moj xinxing je bio Liang, Leijev drugi stariji brat. Imao je tricikl taksi i zaradio je nešto novca. Ipak, nije trošio ni novčića za hranu. Dolazio bi da doručkuje svaki dan, ali nikada nije dao ni novčića da podijeli troškove čak i nakon što ga je moja svekrva zamolila da daje 30 yuana mesečno. Takođe mi se često i žalio: „Današnje jelo je previše bljutavo. To jelo je previše slano ili začinjeno. Pirinač je previše mekan, supa previše obična, povrće nije pravilno isečeno, itd., itd.” Kada je moja svekrva pitala zašto ne jede u svom domu, kazao je da je hrana kod nas bolja.
Otkako sam se udala za njegovog brata, Liang bi govorio loše stvari o meni svaki put kada bismo se sreli. Ponekad je govorio da sam previše luckasta i da je čak i trogodišnjak pametniji od mene. Nakon što sam počela prakticirati Falun Gong, rekao je da sam budala. To je trajalo 20 godina. Mislila sam da sam ga sigurno mnogo povrijedila u prethodnom životu.
Moja svekrva je imala povrtnjak, otprilike veličine jedne trećine hektara. Planirala je da nam ga da da tamo sagradimo kuću. Međutim, Liang je prodao svoju kuću i svaki dan tražio da dobije tu parcelu. Na kraju ju je i dobio. Potom je planirao da izgradi još kuća na zemljištu, misleći da dobije veću nadoknadu od vlasti kada je odlučio da pretvori privatno zemljište za urbani razvoj. Pošto nije imao novca, našim sumještanima je rekao da će onaj ko uloži u izgradnju kuća kasnije dobiti 50% odštete. Niko ga nije uzimao ozbiljno. Da spriječimo da Liang izgubi obraz, Lei i ja smo uzeli svu našu ušteđevinu i dali je Liangu. Izgradio je kuću, garažu i spremište. On i njegova supruga su nam obećali da će nam kasnije dati polovinu državnog poticaja.
I Lei i ja smo bili sretni, misleći da ćemo dobiti mnogo novca. Sanjali smo da ovim novcem kupimo veliki stan i auto za našu kćer. Međutim, kada je vlada zaista preuzela zemljište i platila odštetu Liangu i njegovoj ženi, oni su potpisali svu papirologiju bez našeg znanja. Uzeli su novac i brzo otišli.
I Lei i ja smo bili ljuti jer nismo dobili ništa novca. U to vrijeme mnoge su porodice imale interne svađe zbog problema u vezi sa državnim naknadama. Znala sam da biti praktikant znači napustiti vezanost za slavu i materijalne interese. No kada je u pitanju tako veliki iznos (blizu milion yuana), bilo je zaista teško preći preko toga. U međuvremenu, morala sam da ubijedim Leia: „Bez brige. Ne želimo novac. Sve će biti u redu sve dok smo svi bezbijedni.” Ja nisam bila ovakva u prošlosti. Borila bih se za novac čak i po cijenu vlastitog života.
Lan, Leijava mlađa sestra, takođe me je dosta testirala. Nije bila loša osoba, ali je bila vrele naravi. Njen stav se mogao promijeniti u trenutku, čak i brže od prevrtanja jedne stranice knjige. Svi rođaci i komšije su je se bojali.
Da nisam prakticirala Falun Gong, ne bih preživjela ni jedan dan u ovoj porodici. Niko se u porodici nije usudio da komentariše Lan. Bacala je i stvari - makaze, noževe za kuhanje, sve što je dohvatila. Kada bi se osjećala loše, tražila bi nekoga na kome bi se iskalila. Nije htjela stati sve dok se ne umori. Često sam ja bila njena meta.
Jednom kada nisam bila na poslu, ćaskala sam sa svojom svekrvom. Lan nas je čula i insistirala da sam loše govorila o njoj, a ja je zapravo uopšte nisam ni spomenula. Pratila me je i psovala pitajući me jesam li govorila loše stvari o njoj. Rekla sam da nisam. Nije mi vjerovala i nastavila me psovati, čak je i psovati moje roditelje i druge ljude koje sam poznavala. Spominjala je stvari koje su se dešavale godinama prije. Moja svekrva to više nije mogla tolerisati i posvjedočila je da nisam govorio loše o njoj. No Lan nije odustala, rekavši da je njena majka bila pristrasna prema njoj.
„Vi ste Falun Gong praktikant koji slijedi Istinitost-Dobrodušnost-Toleranciju," rekla je. „Ako ne možete tolerisati, vi ste onda lažni praktikanti.”
Kada je Lei te večeri došao kući, Lan je razgovarala s njim, tražeći od njega da me „popravi".
„Nema potrebe“, rekao je e Lei s osmjehom. „Vjerujem da možete sve riješiti.”
Nakon dugog psovanja, Lan se konačno umorila i upitala me: „Reci mi, da li sam prema tebi postupalo nepravedno?“
„Ne, nisi”, nasmiješila sam se i kazala „Nisam trebala govoriti stvari iza leđa drugih.” Njen bijes sve do tada nije nestao.
Lan je živjela s nama 20 godina. Kada bih nešto loše uradila, ona bi na to odmah ukazala. Kada sam nešto dobro uradila, ona bi hvalila Falun Gong. Kada su me maltretirali zbog moje vjere, ona je digla svoj glas i dala sve od sebe da me zaštiti. Kada sam bila primorana živjeti van kuće, ona se brinula o našoj velikoj porodici.
(Nastavlja se)
