Mnogi kolege praktikanti su podijelili kako im je Učitelj dao božansko pero u njihovim snovima i kako, od tada, njihova inspiracija nikada nije presušila. Pisanje se čini nečim tako lakim za njih.
Tijekom protekle dvije godine, potvrđivao sam Fa kroz pisanje članaka, ali nikada nisam imao slično iskustvo. Teško mi je bilo pisati. Gotovo svaki članak bio je popraćen xinxing nevoljama. Morao bih povisiti svoj xinxing kako bih završio članak. Često bi se druge xinxing nevolje pojavile kada bi članak bio objavljen. Zbog toga sam dugo vremena smatrao pisanje najtežim projektom za mene.
Zavidio sam kolegama praktikantima koji su talentirani za pisanje. Ponekad sam čak bio i ljubomoran. Međutim, sada promatrajući protekle dvije godine, uviđam da su neke od mojih vrlo tvrdoglavih vezanosti uklonjene kroz proces pisanja. Moj um je sada sve čišći i mirniji.
Iako je moja vještina pisanja još uvijek daleko od profesionalne, ja sada mogu bez problema pisati članke koji razotkrivaju zlo i bude živa bića. Nije li to rezultat Učiteljevih aranžmana? Mi nikada nećemo u potpunosti znati svu brigu i zaštitu koju je Učitelj pružio svakom od nas.
Početak zahtjevnog puta pisanja
U 2011.g., napisao sam i poslao izvješće o iskustvu progona lokalnog kolege praktikanta. Dobio sam e-mail od Minghui urednika koji su me pitali želim li pisati sažeta izvješća za Minghui web stranice.
Bio sam oduševljen. Kakva je čast pisati za Minghui web stranicu! No, nakon što sam diplomirao inženjerstvo, rijetko bih napisao ikoji članak. Pitao sam se na koji način prevladati svoju nespretnost u pisanju i dobro ispuniti odgovornost. Nisam imao pojma.
Nakon što sam naučio smjernice za izvještavanje, krenuo sam zahtjevnim putem pisanja članaka za Minghui. Nisam ni znao što „sažeto izvješće" znači, a da ne spominjem kako ga napisati! Najprije sam pronašao udžbenik iz novinarstva i opskrbio se znanjem o izvještavanju.
Zatim sam tražio određene vrste Minghui članaka i kopirao stil. U tjedan dana sam završio svoj prvi članak. Koristio sam predložak kolege praktikanta i umetnuo odgovarajuće činjenice i sadržaj. Na moje iznenađenje, dobio sam poticaj i pohvale od Minghuijevih urednika. Njihova tolerancija i obzirnost su podignuli moje samopouzdanje.
To možda zvuči lako sada, ali tada je pritisak bio ogroman, tako ogroman da je bilo gotovo izvan moje granice. Bio je ogroman projekt skupiti sve materijale, kategorizirati ih, a zatim razmišljati o strukturalnom toku kako da ih se predstavi, kao i vezama između odlomaka, toku riječi te jesu li komentari primjereni.
Sve gore navedeno bilo je nešto novo za mene. Nisam mogao uspješno organizirati sve podatke. Morao sam dugo vremena slati ispravne misli kako bih se umirio iz stanja tjeskobe. Nakon završetka članka često bih se osjećao iscrpljenim, kao da sam upravo prošao kroz bitku.
Mogu bez pretjerivanja reći da je moj put pisanja bio vrlo težak.
Kad bih pročitao članke drugih pisaca praktikanata u kojem bi dijelili svoja iskustva i vidio kako im je lako pisati, pomislio sam: „Možda su urednici donijeli pogrešnu odluku? Nisam talentiran za pisanje. Preteško je to za mene. To bi trebali raditi drugi praktikanti koji su talentirani za pisanje.“
Kad god bih imao takve misli, radost objavljenog članka, ili ohrabrenje od urednika bi mi pomoglo da nastavim dalje.
Uklanjanje temeljnih vezanosti tijekom suradnje
U vrijeme kada sam počeo pisati za Minghui, također sam počeo pomagati našim lokalnim koordinatorima u pisanju materijala za objašnjavanje istine. Međutim, zbog različitih ideja i shvaćanja, često bi imali sukobe. Budući da sam bio vezan za vlastite probleme, kao što su učenje kako pisati i rada na svojim člancima, rijetko bih ozbiljno sudjelovao u dijeljenju iskustava s lokalnim koordinatorima.
Jedan od sukoba koje smo imali uključivao je članak o sudskom postupku. Nekoliko koordinatora je mislilo da treba naglasiti jedan aspekt dok sam ja preferirao drugi pristup. Kao rezultat toga, prikupljeni podaci za članak bili su puno drugačiji od onoga što sam očekivao. Osim toga, kolege praktikanti su me kritizirali govoreći: „Tvoje razmišljanje je još uvijek tako obično u ovoj kasnoj fazi Fa -ispravljanja.“
Bio sam uzrujan. Više nije bilo ljubaznosti u mojoj komunikaciji. Ipak, uspio sam zatomiti svoj bijes i napraviti popis potrebnih materijala za članak. Koordinatori su također uspjeli pružiti informacije prema mom popisu. No, to je bio tek početak stvaranja uspješnog članka.
Koordinatori su još uvijek smatrali moj rad nezadovoljavajućim. Zamolili su još jednog praktikanta da napiše drugi članak i poslali su tu verziju na Minghui web stranicu. Kad sam pročitao poslanu verziju, mislio sam da je dobro što naglašava ispravne misli i djela kolege praktikanta, ali da je učinjeno s vrlo jakim osjećajem agresivnosti i natjecateljskog karaktera. Smatrao sam da to nije dobar odraz kultivatorskog suosjećanja.
Dobio sam potporu glavnog koordinatora da također pošaljem svoju varijantu, tako da su urednici Minghuija mogli imati obje verzije te na taj način bolje informacije.
Konačno objavljeni članak bio je moja verzija, s nekim sadržajem iz druge verzije. To je izazvalo još jedan nesporazum. Kolege praktikanti su mislili da je kombinirana verzija koja je objavljena bila ono što sam poslao i kritizirali su me zbog inzistiranja na mom načinu.
Bio sam poprilično frustriran. Mislio sam: „Zašto ne pogledate unutar sebe s obzirom na to da vaša verzija nije uspjela? Zašto mene krivite za vaš problem?" Pojasnio sam im problem, misleći da više ne želim raditi s njima. Smatrao sam da je to gubljenje vremena.
Međutim, nisam mogao zanemariti drugu kritiku: Poslao sam nacrt svog članka, koji je sadržavao povjerljive informacije. Otkrili smo ovaj problem tek nakon što je članak objavljen. Konačno sam počeo gledati unutar sebe.
Na površini, perspektiva iz koje je moje izvješće pisano, bila je točna. Međutim, dugo vremena sam se odnosio prema svom učenju i slanju članaka kao prema najbitnijoj stvari. Jako sam oklijevao sudjelovati u našem lokalnom izvještavanju. Koordinatori bi me morali tjerati da radim na tome. Nisam bio spreman objasniti svoj stav kada bi bilo različitih ideja ili sukoba, jer nisam htio trošiti previše vremena na lokalni projekt. Jednostavno sam želio završiti sve što je brže moguće kako bih mogao biti slobodan za svoje spisateljske projekte.
Usred moje tjeskobe i pritužbi, stare zle sile su iskoristile naše rupe. To je bio pravi razlog pogreške u objavljenom članku.
Gledajući još unutar sebe, otkrio sam da su moj trud učenja kako pisati i težnja spisateljskim vještinama prikrivali jaku i temeljnu vezanost.
Moja supruga je reporterka za medij koji je glasilo Komunističke partije Kine ( KPK ). Zbog pritiska od strane KPK, morali smo se rastati. Od tada sam bez doma. Izgubio sam svoj dobar posao, obitelj i dom. Moja kvaliteta života srozala se na samo dno.
Kad je okruženje postalo bolje, moje ljudske vezanosti su se pojavile i počeo sam zamjerati toj KPK-ovoj medijskoj kući. Često bih promatrao njihove poslovne zgrade i razmišljao: „Samo pričekajte dan kad medijska kuća Dafa praktikanata preuzme zgradu i KPK-ov glasnogovornik bude izbačen. Koji trenutak radosti! A, ako naučim pisati i budem član medija Dafa praktikanata koji će preuzeti zgradu, ne bi li to bilo još bolje?" Marljivo sam radio za ovaj „sretni" trenutak.
Na površini, to je bila mržnja i neuravnotežen mentalitet. Duboko u sebi, znao sam da je to bilo ukorijenjeno u mojoj snažnoj vezanosti za ljubav i emocije. Mnoge od mojih nedaća bile su rezultat ove moje vezanosti.
Ovog puta, vezanost se skrivala iza neuravnoteženog mentaliteta i zbunila me, uzrokujući da smatram kako bih ju mogao zadržati kao motivaciju za poboljšanje svoje vještine pisanja. No, ona mi je upravo bila velika prepreka u potvrđivanju Fa. Ne samo da je ometala moju suradnju s kolegama praktikantima, već je pretvorila i sve moje napore u potvrđivanje sebe, umjesto ispunjavanja mog zavjeta i spašavanja ljudskih bića.
Nakon što sam napustio svoje vezanosti, mogao sam razumjeti teškoće koordinatora. Svakog puta, on bi riskirao svoj život da prikupi informacije i proslijedi ih nama piscima. Potom bi se susretao sa stručnjacima poput mene, koji nisu željeli surađivati zbog vlastitih problema. Međutim, on se ne bi uvrijedio zbog naših stavova. Jednostavno bi nas iznova i iznova podsjećao. Morao je utrošiti puno vremena i energije na to. Počeo sam ga istinski razumijevati i diviti mu se.
Napokon sam odlučio dobro surađivati s njim. Nakon nekog vremena dobre suradnje, počeo sam razmišljati o tome kako bolje rasporediti svoje vrijeme između pisanja sažetih izvješća za Minghui i pisanja o lokalnim događajima.
Dok sam razmišljao o tome, imao sam vrlo jasan san. Mnogi ljudi su stajali na velikom trgu, svaki sa svojim odgovorima za pismeni test. Ocjenjivali su se uspoređujući svoje odgovore s točnim odgovorima koji su se prikazivali na velikom ekranu u središtu trga. Svako pitanje sastojalo se od dvije podgrupe problema. Kad bi oba problema bila točno riješena, mogli bi dobiti 100, najvišu ocjenu za taj problem.
Imao sam mnogo stotki. Znao sam da me je Učitelj ohrabrivao i podsjećao me da ne bih trebao popuštati na nijednom od dvaju projekata za pisanje.
Eliminiranje težnje slavi
Iako sam imao jake vezanosti za emocije, smatrao sam da nemam problema s vezanošću za slavu. Međutim, u procesu pisanja, otkrio sam da je moja vezanost za slavu poprilično ozbiljna.
Kad bih imao dobru ideju, pojavile bi mi se sve vrste misli: „Ovaj članak će sigurno biti objavljen! Dobit ću toliko komplimenata." Kad ne bih imao inspiracije za pisanje, zabrinuo bih se, misleći da me nešto ograničava. U takvim situacijama, mozak bi mi bio ispunjen vrućom i blatnom tvari. Onda bi mi se sve misli zaglavile. Morao bih pauzirati.
Nisam se mogao osloboditi problema. Moje objašnjenje je bilo da moje vještine pisanja nisu još bile toliko dobre. Mislio sam: „Ako bih mogao dosegnuti iduću razinu u mojoj vještini pisanja, mogao bih onda pisati tako lako, kao i mnogi drugi kolege praktikanti! Onda me smetnje neće ometati.“ Učitelj nije podržao ovu misao. Jako sam posrnuo nakon toga.
Za to vrijeme, također sam smatrao pisanje teškim zadatkom. Zbog mog ograničenog znanja, morao bih puno toga istražiti prije započinjanja svakog članka. Zamjerao sam ovaj trud i želio sam biti u mogućnosti da to jednostavno obavim. Međutim, kada mi se lijenost pojavila, sljedećih nekoliko članaka nije bilo objavljeno.
Bio sam frustriran, no nisam mogao pronaći razlog. Razmišljao sam: „Možda bih trebao pokušati objaviti svoj rad u drugim medijima. Tada ću znati je li moj članak stvarno tako loš.“ Poslao sam jedan od odbijenih članaka anonimno na drugu web stranicu.
Ovaj članak, koji je odbijen od strane Minghuia, objavljen je kao posebno izvješće na drugoj web stranici. Bio sam zbunjen. Nisam znao zašto su zahtjevi Minghui web stranice toliko drugačiji od drugih web stranica. Što je još gore, bio sam razočaran što sam poslao članak anonimno, propuštajući veliku priliku da postanem dobro poznat među praktikantima.
Dok sam tako žalio, čuo sam jednog drugog pisca kako kaže, „Biti vezan za slavu je samo po sebi odraz nedostatka pouzdanja u vlastito pisanje.“ Shvatio sam da je ovaj komentar bio usmjeren na mene, iako ta osoba nije specifično komentirala moju situaciju.
Znao sam da sam bio slab unutra, ali sam izbjegavao izravno se suočiti s problemom. Sve vrste misli su se pojavljivale u mom umu: „Mora da sam imao puno samopouzdanja da sam počeo pisati dok sam bio tako neiskusan", ili, „Možda neću biti te sreće u budućnosti, zato mi je žao što nisam poslao članak s mojim imenom.“
Učitelj je rekao u „Što kultivator izbjegava" u Bitno za daljnje napredovanje:
„Oni koji su vezani za svoj ugled, prakticiraju zao put, pun namjere. Kad u ovom svijetu steknu ugled, oni će svakako govoriti dobro, ali će misliti zlo, ovime dovodeći javnost u zabludu i podrivajući Fa."
Kao kultivator, već sam znao o štetnosti vezanosti za slavu, ali kako to da je bilo tako teško riješiti je se? Podijelio sam s kolegama praktikantima i analizirao sebe. Sve se svodilo na taštinu, požudu i udobnost. Sve je to bilo skriveno iza moje „maštarije osvete.“
Uz pomoć praktikanata, napokon sam se smirio. Uvidio sam svoj problem. Također sam shvatio razlog zašto je Minghui odbio nekoliko mojih članaka.
Učitelj je rekao u „Učiteljevi novi članci: Sazrijevanje."
„Nestali su raskošni izrazi kojima je namjera emocionalno izražavanje: Članci su puni sadržaja, i oni su točni, čisti i slobodni od ljudskih osjećaja. Oni nisu nešto što bi običan čovjek mogao napisati, jer je unutarnji svijet kultivatora nezagađen i čist.“
Kad sam pisao one članke, bio sam pun samo-potvrđivanja i potrebe da se hvalim. Moja maštarija doživljavanja dobrih osjećaja nakon što bi mi članak bio objavljen, moje zadovoljstvo sa slavom i uspjehom i vezanost za lijenost i udobnost su sve ušle u moje članke. Kako bi takvi članci mogli udovoljiti zahtjevima Fa? Tada sam se sjetio početnog ohrabrenja Minghuijevih urednika, rekli su da je moj rad je čist i sažet.
Članci pisani čistog uma su ono što Dafa treba, jer to potvrđuje Istinu - Dobrodušnost - Toleranciju. To je pravi odraz dobrodušnosti Dafa kultivatora. Takvi članci doista mogu spasiti živa bića. Možda je to razlika između zahtjeva Minghui članaka i članaka pisanih za druge medije koji su usmjereni na obične ljude.
Jednom kad sam ispravio svoje misli, idući članci koje sam napisao bili su opet objavljeni. Na moje iznenađenje, napokon sam dosegao stanje lakoće u svom pisanju. Više nisam bio mutnog uma.
Iako sam još uvijek daleko od razine mnogih drugih kolega praktikanata, pronašao sam svoj budući smjer: učiti Fa sa srcem, održavati čisto i nesebično stanje te razvijati svoj Fa instrument (moje pisanje) kroz postizanje pravilnog stanja kultivatora.
Zaključak
Moj put pisanja bio je težak i usamljen. Međutim, pošto je utkan u Dafa kultivaciju, niz čudesa se dogodio: ne samo da sam u kratkom vremenu naučio pisati, već sam prošao i kroz temeljite promjene - naučio sam biti tolerantan, obziran te surađivati s drugima kroz otpuštanje sebe.
Podijelio sam s kolegama praktikantima: „Prije sam bio poput goreće vatre. Srce mi je bilo ispunjeno tjeskobom i nemirom. Pisanje mi je bilo kao čisti potok u mom životu. Pomagalo mi je da se smirim, sredim svoje misli i da se racionalno nosim s ljudima i stvarima. Možda je ovo početak zrelosti i racionalnosti.“
Oni su također mislili ono što sam uvidio i rekli da sam puno sazrio u protekle dvije godine.
Napokon sam shvatio zašto je Učitelj priredio ovaj teški put za mene. Pogotovo kada bi se pojavilo suosjećanje i mudrost tijekom smirenog i staloženog pisanja, mogao bih svojim srcem osjetiti Učiteljevo srce. Često bih se rasplakao.
Nikad neću moći nadoknaditi Učiteljev blagoslov spasenja. Jedino što mogu učiniti jest da postojano prođem preostali dio svog puta i napišem više članaka čistog uma, kako bi više živih bića bilo spašeno.
