Li Li je bio sudac u državi Jin u proljetnom i jesenskom razdoblju (770. do 476. prije Krista). Jednom prilikom donošenja odluke o slučaju, pogrešno je shvatio izjavu svojih podređenih i donio je pogrešnu presudu. Kao rezultat toga, nevina osoba je osuđena na smrt.
Kad je Li kasnije pregledao spis slučaja, pronašao je neke upitne točke i shvatio da je pogriješio. Toliko je žalio zbog svoje pogreške da je sam sebe osudio na smrt.
Vojvoda Wen od Jin-a, koji je imao veliko povjerenje u Lija, bio je u šoku kada je čuo kako je Li presudio sebi. Želio je pomilovati Lija i pokušao ga odgovoriti od njegove odluke. Rekao je: „Službenici carskog dvora imaju različite položaje, a način na koji bivaju kažnjeni za svoja zlodjela također bi trebao biti različit. Vaši podređeni su ti koji su pogriješili, tako da to nije bila vaša krivnja.”
Li nije tako gledao na stvari. Rekao je vojvodi Wen-u: „Ja sam osoba sa pravosudnim ovlastima i nikada nisam ponudio svoj položaj svojim podređenima. Visoko sam plaćen, a svoje financijske privilegije nikada nisam dijelio sa svojim podređenima. Sad kad sam krivo procijenio i dao ubiti nedužnu osobu, kako mogu svoju odgovornost prebaciti na svoje podređene?”
Vojvoda Wen je cijenio Lijeve talente i nije ga želio izgubiti, pa je nastavio, nadajući se da će ga uvjeriti u suprotno. „Na temelju tvoje logike, ja sam monarh i postavio sam te za suca. Ako misliš da si kriv, ne bih li se i ja trebao smatrati krivim?”
Li je odgovorio: „Sudac mora slijediti zakon u vođenju slučaja i trebao bi biti kažnjen za pogrešnu prosudbu slučaja i platiti svojim životom, jer je nedužna osoba ubijena. Vaše visočanstvo nije učinilo ništa loše. Postavili ste me za glavnog suca s punim ovlastima, jer ste vjerovali da ću svoj posao obavljati savjesno i da sam bio dobar u rješavanju teških slučajeva. Sad kad sam pogriješio i pogrešno nekoga dao ubiti, i ja bih trebao biti osuđen na smrt.”
Li je odbio prihvatiti vojvodino pomilovanje i počinio je samoubojstvo vlastitim mačem kako bi održao dostojanstvo zakona.
Različite kulture njeguju različita stanja uma. Tradicionalna kineska kultura bila je božanski nadahnuta i naglašavala je sklad između čovjeka i prirode. Obogatila je ljudsku Buddha prirodu i potaknula racionalno razmišljanje i ustrajnost. Sudac Li je greškom dao ubiti nevinu osobu. Bio je opterećen osjećajem krivnje i ubio se kako bi se pokajao za svoje nedjelo. Njegov integritet potaknuo je buduće generacije da podupiru svetost zakona i čovječnost.
Komunistička partija Kine (KPK) promiče degeneriranu kulturu koja je izravno suprotstavljena tradicionalnoj kulturi. Prezire čovjekovu Buddha prirodu, kleveće Buddhe i Taoiste i uništava ljudsku prirodu. Nakon desetljeća komunističke vladavine, mnogi kineski suci zatrovani su komunističkom ideologijom laži, zla i klasne borbe.
Kao dijete, često sam slušao odrasle kako pričaju o tome da su suci KPK „uzimali mito i od tužitelja i od optuženika“. Tada sam bio premlad da razumijem te stvari. Sada, tijekom tekućeg progona Falun Gonga, možemo vidjeti kako korumpirani suci jednostavno slijede KPK, da bi potvrdili politiku KPK da se osude nevini ljudi.
Postoje dvije knjige koje nude jasna razumijevanja o tome što je zapravo KPK: Devet komentara o Komunističkoj partiji i Krajnji cilj komunizma. U njima se mogu pronaći odgovori o temeljnim razlikama između partijske kulture i tradicionalnih kineskih vrijednosti.
