Čak i nakon smrti, Đijang Cemina i dalje moramo smatrati odgovornim za njegove zločine (1. deo)

(Minghui.org)

Komunistička partija Kine (KPK) objavila je 30. novembra 2022. da je njen bivši lider Đijang Cemin preminuo tog dana. Prema savremenim krivičnim zakonima, uobičajeno je da umrlo lice više ne može biti krivično odgovorno. Zbog toga Adolfu Hitleru nije suđeno na Nirnberškom procesu – on je izvršio samoubistvo.

Međutim, posthumna suđenja (održana nakon smrti optuženog), iako retka, imaju presedane i u drevnim i u modernim vremenima. Jovanka Orleanka (1412-1431), zaštitnica Francuske, osuđena je kao jeretik i pogubljena. Zvanična žalba je podneta decenijama kasnije, a njena presuda je poništena 1456. Manente degli Uberti (1212-1264), italijanski aristokrata i vojskovođa, ekshumiran je i suđeno mu je za jeres 1283. Proglašen je krivim, i na njegovim posmrtnim ostacima je izvršeno posthumno pogubljenje. Henriju Plameru (1832-1864), odmetniku na američkom Zapadu koji je optužen za ubistvo nekoliko ljudi, suđeno je posthumno (što je kasnije proglašeno neregularnim), 1993. Sergej Magnicki (1972-2009), poreski savetnik i advokat iz Rusije, osuđen je za utaju poreza 2013. godine, nekoliko godina nakon što je umro u zatvoru 2009. Ova presuda izazvala je osudu međunarodne zajednice. Kongres Sjedinjenih Država je krajem 2012. godine usvojio „Magnitskijev zakon“ koji je imao za cilj da kazni ruske zvaničnike odgovorne za njegovu smrt. Zakon je kasnije proširen na prekršioce ljudskih prava uopšte. Nekoliko drugih zemalja, uključujući Ujedinjeno Kraljevstvo, Kanadu i Evropsku uniju, sledilo je njihov primer u donošenju sličnih zakona.

Gore navedeni primeri ukazuju na to da smrt okrivljenog ne isključuje nužno krivično gonjenje. Počinioc se može posthumno osuditi, ili se protivpravna osuda može poništiti.

Pored sudske kazne, postojali su i drugi oblici posthumnog kažnjavanja nasilnika. Na primer, Čin Hvej, kancelar u dinastiji Song, bio je jedan od najozloglašenijih carskih zvaničnika u drevnoj Kini. Nakon što je umro 1155. godine, Čin je dobio dve pogrdne posthumne titule, od kojih je jedna bila miu čou (izdajnik, od cara Ningzonga 1206) i druga miu hen (opak i brutalan, od cara Lizonga 1254). U Istoriji dinastije Song uvršten je u knjigu „Biografije izdajnika“.

Imajući u vidu gore navedeno, verujem da je pravedna i ispravna ocena zločina koje je počinio Đijang, koji je u julu 1999. godine naredio progon Falun Gonga i predvodio naciju korupcijom, može da ga zacementira kao jednog od najkorumpiranijih, najpromiskuitetnijih zlih vođa u istoriji.

Minghui je nedavno objavio brojne članke o Đijangu, uključujući „Đijang Cemin je odgovoran za kinesku široko rasprostranjenu moralnu korupciju“, „Đijang Ceminovo nasljeđe Kini: Neprocenjivo uništenje“ i „Đijang Ceminova đačka knjižica je puna jedinica.“

U ovom serijalu od tri dela, želeo bih da podelim svoja razmišljanja o tome zašto i dalje moramo da smatramo Đijanga odgovornim nakon njegove smrti.

1. Uticaj na pravni sistem

Od kada je Komunistička partija Kine (KPK) preuzela vlast 1949. godine, kineski pravni sistem je hibrid marksizma, zapadnih zakona i kineskih tradicija. Ima mnogo mana. Na primer, član 1. Ustava kaže: „Socijalistički sistem je osnovni sistem Narodne Republike Kine. Liderstvo Komunističke partije Kine je odlika socijalizma sa kineskim karakteristikama. Zabranjeno je bilo kojoj organizaciji ili pojedincu da nanosi štetu socijalističkom sistemu.”

Prema ovoj pretpostavci, bilo koji pojedinci ili grupe mogu biti po volji na meti KPK, što je u suprotnosti sa članom 2, „Sva vlast u Narodnoj Republici Kini pripada narodu“.

Uobičajeno razumevanje ispravnih i pogrešnih osnovnih zakona

Ono što se podrazumeva u kineskom ustavu razlikuje se od večne pravičnosti i pravde u zapadnim tradicijama, koje sežu do Zevsa (stara Grčka), Šamaša (drevni Vavilon) i Biblije. Slično, Dong Zhongshu, naučnik iz dinastije Han, verovao je da „Ako nebo stane, Tao se ne menja“. To znači da čak i kada bi jedna dinastija prešla u drugu, osnovno razumevanje ispravnog i pogrešnog bi bilo isto.

Na primer, kralj Džou (Di Ksin) je bio zloglasni vladar u dinastiji Šang. Izmislio je „kaznu spaljivanja mesa usijanom metalnom šipkom” za zabavu i bukvalno istrgao srce svom ujaku Bi Ganu (koji je bio lojalni zvaničnik).

Carevi u drevnoj Kini su se takođe zvali tian zi (sin neba), što znači da se od njih očekivalo da ispune volju neba u upravljanju svojim podanicima i obezbeđivanju harmonije između neba, zemlje i čovečanstva. Ako car nije uspeo da ispuni svoju misiju da izvrši volju neba, njegovi naslednici bi mu posthumno sudili. Zbog toga je kralj Džou dobio pogrdnu titulu Džou (brutalan, povređuje nevine) posle smrti. Drugim rečima, prema zakonima Šang ili kasnijih dinastija koje su usledile, postupci kralja Džoua uvek su smatrani zločinačkim i nemoralnim. Dakle, postoji koherentno, temeljno razumevanje ispravnog i pogrešnog kroz istoriju.

Takvo shvatanje se odrazilo i na Nirnberški proces. Iako Hitleru nije suđeno, mnogi drugi nacistički zvaničnici osuđeni su za zločine protiv mira, ratne zločine i zločine protiv čovečnosti. Među zločinima koji se razmatraju, zločini protiv čovečnosti obično se odnose samo na šefove država, a ne na niže zvaničnike ili vojnike koji su jednostavno izvršavali naređenja. Nirnberški procesi predstavljaju presedan u kom se i onu koji nisu šefovi država smatraju krivično odgovornim za zločine protiv čovečnosti. „Nirnberg je pre sedam decenija utvrdio da agresija i zverstva nad civilima nisu samo nemoralni, već i nezakoniti“, napisao je Dejvid Šefer, profesor prava na Univerzitetu Northvestern i prvi američki ambasador za pitanja ratnih zločina (1997-2001).

Kineski pravni sistem, međutim, ne dozvoljava posthumna suđenja ili druge oblike posthumnog kažnjavanja. Verujem da bi to trebalo promeniti da bi se prilagodilo posthumnom krivičnom gonjenju Đijanga.

Uticaj posle životnog veka

U drevnoj Kini, ocenjivanje osobe se nastavljalo posle smrti. Osoba sa vrlinom često je dobijala počasne titule nakon smrti i različite pogrebne počasti (kao što je državna sahrana u odnosu na redovnu sahranu) u zavisnosti od titule. Iako bi takve titule mogle biti od koristi pokojnikovom potomstvu, mogle bi se i poništiti u slučaju da se kasnije identifikuju neke nepoznate greške. Nasuprot tome, neko ko je pogrešio može dobiti pogrdne titule i biti osramoćen, kao što su gorepomenuti Čin Hvej i kralj Džou. U stvari, često je bila carska odgovornost da proceni svog prethodnika nakon njegove smrti.

Međutim, savremeni kineski zakoni fokusiraju se samo na prava ili privilegije osobe, koje su ograničene na životni vek pojedinca. Odnosno, lice koje je izvršilo određeno krivično delo može biti lišeno fizičke slobode ili privilegije da se bavi određenim društvenim i političkim aktivnostima. Kao rezultat toga, zakon se primenjuje samo za života pojedinca.

U stvarnosti, međutim, čovekovo nasleđe, dobro ili loše, prevazilazi životni vek pojedinca. Konfučije je, na primer, postavio temelje tradicionalne kulture i bio je visoko poštovan tokom hiljada godina istorije. U kasnijim dinastijama uvek je bio počastvovan jer je čovečanstvo u celini trebalo da održi moralne vrednosti; svako odstupanje bi moglo biti katastrofalno – kao što možemo videti iz uništavanja tradicionalne kulture od strane KPK u poslednjih nekoliko decenija. Slično tome, dodeljivanje negativnih titula kralju Džou i Čin Hveju bilo je kritično jer je služilo kao upozorenje za ljude da se klone nepromišljenih ideja i ponašanja, kojima bi mogli da naškode i ugroze društvo.

U slučaju Đijanga, ono što je uradio prevazilazi kralja Džoua i Čin Hveja. Đijang se popeo na najvišu poziciju suzbijanjem demokratskog pokreta 1989. Tokom svog mandata, dao je velike površine plodne zemlje Rusiji, vladao zemljom korupcijom i okrenuo javnost protiv Falun Gong praktikanata zbog njihove vere u Istinitost-Blagost -Trpeljivost. Konkretnije, osnovao je vansudsku Službu 610 kako bi u potpunosti sproveo svoju politiku progona i „oklevetao njihovu [Falun Gong praktikanata] reputaciju, finansijski ih bankrotirao i fizički uništio“, kao i „da bi ubijao praktikante zbog njihovih organa .” Uništio je moralne temelje Kine i ućutkao druge zemlje koje su pokušale da ga ospore zbog njegove zloupotrebe ljudskih prava... Bez temeljnog razmatranja Đijangovih dela, svetu bi nedostajali verni zapisi o ovom periodu istorije [tokom njegovog mandata].

(Nastaviće se)

Copyright © 2024 Minghui.org. All rights reserved.
Kategorija: Perspektive

Mediji

Prijavite se

na naš newsletter

© Copyright Minghui.org 1999-2024