Dok smo 2018. pomagali na sprovodu majke mog bliskog prijatelja Rui-ja, upoznali smo njegovog šogora, umirovljenika. Nas troje smo bili približno istih godina i imali smo sličan odgoj, tako da smo imali mnogo stvari za razgovarati.
U jednom od naših razgovora, spomenuo sam da su božanska bića posvuda, promatraju sve što radimo. To je drevno vjerovanje, ali malo tko danas u to vjeruje.
Ruijev šogor je potvrdio: „Ja vjerujem u to. Kad je počela Kulturna revolucija (oko 1966.-1967.), bio sam u šestom razredu. Bilo je to vrijeme kad su hramovi rušeni, a kipovi bogova i Buda bili razbijani posvuda. U našem selu bio je veliki hram. U glavnoj dvorani, „Mahavira dvorani“, bio je vrlo visoki kip Bude.
Tog dana nam je učiteljica rekla da ponesemo svoje alate kako bismo razbili kip Bude. Uputila nas je da počnemo od srca kipa i izvadimo ga netaknutog, jer je rečeno da je veliko srce napravljeno od bakra ili srebra bilo stavljeno u kip kada je izgrađen.
U trenutku kada je prestala govoriti, uhvatila se rukom za prsa, srušila se na pod i nije mogla ustati. U sljedećem smo trenutku svi osjetili nesnošljivu bol u prsima. Svi su vikali: „Boli!“ Učiteljica je bila toliko prestrašena da je kleknula na pod i rekla: „Nema više razbijanja! Nema više razbijanja! Idemo svi natrag u školu.“ Nakon toga je bol postupno nestala. Kako ne vjerovati da nas je božansko upozorilo!
„Osobno sam to doživio i, iako je prošlo više od 50 godina, još uvijek se toga živo sjećam, kao da se dogodilo jučer. Ovaj incident utjecao je na moj pogled na svijet i na moj život. Ne usuđujem se raditi što god poželim bez ikakvog ustezanja. Uvijek osjećam da negdje postoji moć koja kontrolira sve na svijetu.”
