Očuvanje tradicionalnog kulturnog nasleđa naspram njegovog uništenja (fotografije)

(Minghui.org)

Kulturno nasleđe obuhvata mudrost naših predaka i pokazuje nam kako se ljudsko društvo razvijalo. Ono pruža bogat resurs budućim generacijama koji će pomoći da shvate našu istoriju, sa svom njenom dubokom mudrošću. Zaštita kulturnog nasleđa je stoga veoma važna, kako bismo mogli da prenosimo i čuvamo tradicionalnu kulturu.

Za očuvanje kulturnih relikvija, vođene su žestoke bitke. Neke od njih su opisane u nastavku.

Spašavanje nacionalnog blaga iz Luvra

1940., Hitler je naredio zauzimanje Pariza. Milioni Parižana su pobegli i Pariz je odjednom ostao prazan. Kustos Luvra, Žak Žojar, bio je odlučan da sačuva što više kulturnog blaga. Spakovao je 1.862 sanduka dragocenih kulturnih relikvija, uključujući „Tri blaga Luvra“ (Mona Liza, Krilata boginja pobede i Miloska Venera), kao i 4.000 sanduka artefakata. Ukupno 203 kamiona korišćena su za transfer blaga preko noći u razne zamkove da bi se artefakti sakrili.

Na dan kada je poslednja kolekcija napustila Luvr, Pariz su zauzeli nacisti, a Hitlerov plan da „zauzme Luvr” nije uspeo. Ova uzbudljiva epizoda u istoriji kasnije je rekonstruisana u filmu „Frankofonija“.

Čang Kaj Šek je spasao kinesko nacionalno blago od uništenja

U januaru 1933. japanska vojska se probila kroz prolaz Šanhaj (poznat i kao Šanhaiguan, jedan od glavnih prolaza u Kineskom zidu). Čang Kaj Šek, lider Nacionalne partije Kine koja se borila protiv japanskih osvajača, a kasnije i Komunističke partije Kine tokom kineskog građanskog rata, bio je velik zaštitnik nacionalnog kulturnog nasleđa. Tokom japanskog bombardovanja, naredio je svojim ljudima da prenesu hiljade kulturnih relikvija na bezbedno mesto.

5. februara 1933. godine, tokom mračne, olujne noći, u Zabranjenom gradu iznenada je uvedeno vanredno stanje. Konvoj sa hiljadama zapečaćenih drvenih sanduka je potom tiho ispraćen iz grada kroz Šenvumen (Kapija božanske hrabrosti). Pratnja je bila potpuno obučena u crno, a konvoj su čuvali vojnici i naoružani policajci. Tako je počeo najveći i najuspešniji prenos kulturnih relikvija u zemlji, sa dubokim istorijskim posledicama po kinesku istoriju.

Kasnije su dva voza natovarena sa 19.557 sanduka nacionalnog blaga zaobišla Tjenđin, zatim su putovala linijom Pinghan, linijom Longhai i linijom Jinpu, pre nego što su stigla u Šangaj. Ova misija je relocirala neprocenjivo nacionalno blago, uključujući kompletan set „Siku Kuanšu“ (Kompletna kolekcija u četiri riznice)—ogromnu kolekciju kineske nauke od antike do 18. veka—originalnu kaligrafiju „Brzi sneg i sunčani post“ cenjenog Vanga Ksizhija iz dinastije Jin, smaragdni kupus od žada i druga drevna kaligrafska dela, slike i dragocene predmete.

Nacionalna partija Kine je mnogo uložila u vojne zalihe za rat protiv japanske invazije, tako da su finansije i sredstva transporta bili oskudni. Čak i tako, Čang Kaj Šek je lično odobrio dodelu vagona za transport nacionalnog blaga do raznih mesta u Sečuanu i Guidžouu u jugozapadnoj Kini.

Tokom nekih delova putovanja, blago je moralo biti prebačeno u kamione kada su prolazili autoputem Sečuan-Šanksi, a svaki kamion je mogao da nosi samo oko 20 sanduka. Putovanje je bilo posebno teško zbog oštećenih puteva i srušenih mostova.

 Naporno putovanje premeštanja kulturnih relikvija u Zapadnu Kinu
Naporno putovanje premeštanja kulturnih relikvija u Zapadnu Kinu

Nakon završetka Antijapanskog rata, izbio je građanski rat između Komunističke partije Kine (KPK) koju je podržavao Sovjetski Savez i nacionalne vlade koju je predvodio Čang Kaj Šek.

Godine 1948, kad je Čang Kaj Šek planirao da se povuče na Tajvan, preduzeo je dve smislene stvari u vezi sa kineskom kulturnom baštinom. Prvi je bio da avionom pošalje majstore kineologije na Tajvan. Drugi je bio premeštanje nacionalnog blaga iz Kine na Tajvan.

Nacionalno blago u kontinentalnoj Kini premeštano je pet puta između 21. decembra 1948. i 9. decembra 1949. — prva tri puta vodenim, a poslednja dva puta vazdušnim putem. Čang Kaj Šek je naredio da se blago premesti što je pre moguće, bez obzira na cenu. Na kraju, nakon neizrecivih nevolja, 680.000 komada nacionalnog blaga premešteno je iz kontinentalne Kine u Muzej nacionalne palate u Tajpeju.

Dana 9. decembra 1949. Zhang Dakian, veliki majstor tradicionalnog kineskog slikarstva, odjurio je do aerodroma Sinđin u Čengduu u automobilu visokog zvaničnika. Sa sobom je nosio 78 reprodukcija murala Dunhuang iz njegove privatne kolekcije. Međutim, avion je već bio preopterećen i nije mogao da primi dodatnu težinu umetničkih dela.

U očaju, Hang Livu, zamenik ministra obrazovanja, dobrovoljno je odbacio svoja tri komada prtljaga, koji je uključivao njegovu životnu ušteđevinu od nekih dvadesetak taela zlata, kako bi napravio prostor za murale. Učinio je to pod uslovom da Džang Dakijan pokloni murale zemlji nakon što stignu na Tajvan. Zhang Dakian se složio i održao obećanje.

 Sačuvani mural Dunhuang
Sačuvani mural Dunhuang

Iako kulturne relikvije mogu biti krhke i osetljive, nijedno blago izneto iz Zabranjenog grada nije polomljeno ili oštećeno usled dugog i opasnog putovanja. Kao da su ga bogovi zaštitili.

Na Zhiliang, iz prve grupe osoblja Zabranjenog grada, koja je pomagala u pratnji nacionalnog blaga, priseća se: „Tek nakon što sam bio svedok kako uvek možemo bezbedno da odemo u trenutku neprijateljskog bombardovanja, i da preživimo bez ikakve štete— čak i kada se naš kamion prevrnuo i brod skoro potonuo –počeo sam da verujem da svi ti drevni predmeti imaju duh i inteligenciju.” Kasnije je napisao knjigu 70 godina čuvanja nacionalnog blaga Zabranjenog grada.

Od 1961. do 1962. godine, deo nacionalnog blaga koje je Čang Kaj Šek preselio na Tajvan bio je izložen u pet gradova u SAD, uključujući Vašington, i videlo ga je 470.000 posetilaca.

Čang Kaj Šek ima velik doprinos očuvanju kulturnih relikvija, uprkos katastrofalnim posledicama rata. Međutim, blago ostavljeno u Kini, uključujući dela nacionalnih majstora i kulturne relikvije, pretrpelo je razorno uništenje tokom Kulturne revolucije (1966-1976) od strane Maove Crvene garde.

KPK je uništila nebrojena nacionalna blaga

Dok su nacionalna blaga koja je spasio Čang Kaj Šek izlagana u SAD, režim KPK u kontinentalnoj Kini pripremao je razorno uništavanje kineske tradicionalne kulture.

People’s Daily je 1. juna 1966. objavio uvodnik pod naslovom „Počistimo sva čudovišta i demone“, u kojem se zapravo objavljuje da je svaki neprijatelji KPK nečovek. Članak se zalagao za slogan „ukidanja četiri stara“ (stare ideje, stara kultura, stari običaji i stare navike), što je bio jedan od glavnih ciljeva Kulturne revolucije.

Mao je 18. avgusta na Tjenanmenu primio predstavnike Crvene garde. Crvena garda u Pekingu je tada počela da razbija „četiri stara“, što je rezultovalo trenutnim, razornim uništenjem budističkih i taoističkih hramova, statua Bude, istorijskih mesta, tradicionalnih kaligrafskih dela, slika i antikviteta.

 Kampanja KPK bez presedana, „uništavanje četiri stara“, imala je za cilj da uništi tradicionalnu kinesku kulturu.
Kampanja KPK bez presedana, „uništavanje četiri stara“, imala je za cilj da uništi tradicionalnu kinesku kulturu.

Procenjuje se da je preko 10 miliona domova širom Kine pretraženo i opljačkano. Nebrojena blaga, kaligrafije i slike, knjige, pribor, ukrasi i drevni napisi – sve je razbijeno u paramparčad ili spaljeno.

Sa spiska od 6.843 kulturne relikvije i istorijska lokaliteta u Pekingu iz 1958. godine, 4.922 su potpuno uništena tokom avgusta i septembra 1966.

Pored toga, iskopana je Konfučijeva grobnica u provinciji Šandong i njegovi ostaci su razbacani. Uništeno je i više od 5.300 komada drevnih knjiga, kaligrafija i slika, prvorazrednih nacionalnih kulturnih relikvija i kamenih spomenika vezanih za Konfučija.

Čak ni drevne građevine koje su nosile uspomene na davna vremena nisu bile pošteđene. U Pekingu su srušeni unutrašnje i spoljašnje gradske zidine, a ostavljene su samo četiri kapije — Tjenanmen, Žengjangmen, Dešengmen i Jongdingmen. Ove zidine i zgrade su prošle kroz više građanskih ratova i društvenih prevrata, počev od dinastije Liao pre skoro 1.000 godina, samo da bi bili uništeni brutalnošću KPK.

Kulturna revolucija KPK presekla je korene kineske tradicionalne kulture, što je rezultovalo velikom degeneracijom nacionalne civilizacije, koja se nastavlja i danas.

12. novembra 1967, godinu dana nakon što je Kulturna revolucija počela, Čang Kaj Šek je održao govor na „Komemoraciji rođendana oca osnivača i Danu kulturnog preporoda“. On je rekao: „Zla demonska priroda bandita KPK je totalna protivrečnost sa naša tri narodna principa (nacionalizam, demokratija, život ljudi) zasnovana na kineskoj tradicionalnoj kulturi i vrednostima! KPK pokušava da eliminiše 5000 godina dugu tradicionalnu kulturu, duboko ukorenjenu u našim srcima, očajnički uništavajući našu kulturnu etiku, demokratiju i nauku, koja je zasnovana na tradicionalnoj kulturi. Takozvana „kulturna revolucija“ nije ništa više od površnog „pokrića“ za destruktivne zločine protiv tradicionalne kulture. Današnja kontinentalna Kina je postala ogroman zatvor u kojem se normalni odnosi između oca i sina, muža i žene... smatraju izdajničkim, i stalno su meta kritika.”

Čang Kaj Šek je verovao da će komunizam, kao najveći javni neprijatelj čovečanstva, na kraju nestati. On je 1972. tačno predvideo da će se komunističke zemlje u Evropi raspasti 1990. godine, dok će KPK slediti taj primer nešto kasnije. I verovao je da ono što zaista može spasiti Kinu i pobediti demone komunizma jeste kineska kultura koja je generacijama ukorenjivana u srcima Kineza.

U svom govoru, Čang Kaj Šek je rekao: „Niko ne može da uništi kinesku kulturu! Ono što će na kraju eliminisati komunističke bandite i lopove leži u ispravnosti „nacionalnog nezavisnog karaktera i sposobnosti“ manifestovanih u našoj kineskoj kulturi!“

 Čang Kaj Šek, njegova supruga Sung Mei-ling i njihov sin Čang Čing Kuo u poseti izložbi nacionalnog blaga u Nanđingu 1947.
Čang Kaj Šek, njegova supruga Sung Mei-ling i njihov sin Čang Čing Kuo u poseti izložbi nacionalnog blaga u Nanđingu 1947.

Zaštita naspram uništenja

Postoji izreka da Zabranjeni grad u Pekingu „ima palate, ali nema blaga“, dok Zabranjeni grad u Tajpeju „ima blago, ali nema palate“. Značenje je da iako „Zabranjeni grad“ na oba mesta predstavlja drevnu, sjajnu kinesku kulturu, KPK i Nacionalna partija Kine imaju potpuno različite stavove prema kulturi i kulturnim relikvijama.

Muzej Nacionalne palate u Tajpeju dobro se brine o kineskim kulturnim relikvijama i ima precizne propise o tome kako se s njima postupa. Ako se neki artefakt želi premestiti, moraju biti prisutne dve ili tri osobe, a ceo proces se prati i snima na video.

Međutim, sa relikvijama u Zabranjenom gradu u Pekingu postupa se nemarno, što dovodi do oštećenja. Oštećene relikvije uključuju zastor od crvene sandalovine iz kolekcije dinastije Ćing, prvoklasno ritualno posuđe iz dinastije Ming i prvoklasni zastakljeni tanjir za suncokretovo ulje iz dinastije Song. Za ne poverovati je da je direkcija palate čak izbacila više od deset dragocenih figura Bude, ostavljajući ih u kontejneru za smeće. Ljudi koji rukuju otpadom pronašli su figure Bude i kasnije ih vratili u Muzej palate.

Rečeno je da je između 2000. i 2007. Muzej palate u Pekingu trajno izgubio više od 100 retkih drevnih knjiga, uključujući gravirana izdanja iz dinastije Ming.

Zašto KPK želi da uništi tradicionalnu kulturu?

Kina je nekada bila poznata kao „Šendžou“ (Božanska zemlja), a kineska tradicionalna kultura se smatrala božanski nadahnutom kulturom koju su darovali bogovi. Tradicionalni kineski znaci, za koje se veruje da su ih izmislila božanska bića, takođe su imali blisku vezu sa drevnim kineskim moralnim vrednostima i percepcijama.

Kaligrafski mudrac Vang Ksidži iz dinastije Istočnog Jina (303-361. ne) je proveo nekoliko godina vežbajući da napiše znak „yǒng “ (što znači večni). Ovaj znak sadrži svih osam osnovnih poteza u Kai stilu kaligrafije. Priča se da mu je jedan taoista na planini Tiantai pokazao kako da to napiše. Vežbajući pisanje ovog znaka, Vang je savladao najvažnije veštine kineske kaligrafije. Taoista mu je takođe rekao da uvek treba da ima čist i plemenit um dok se bavi kaligrafijom. Nakon godina istrajnih napora, Vang je postao jedan od najvećih majstora kaligrafije u kineskoj istoriji.

Kako priča kaže, Vang je vežbao pisanje u blizini jezera, a kada bi završio, oprao bi svoju četkicu i mastionicu u jezeru. Vremenom je voda u celom jezeru postala crna i ono je postalo poznato kao „jezero mastila“.

Drevna kaligrafija i slikarstvo zahtevali su da se uzme u obzir „i forma i duh“. Umetnici su isticali važnost kultivacije i verovali u „harmoniju između čoveka i prirode“. Upravo zahvaljujući takvim domenima prosvetljenja, njihova dela su ispala tako živopisna, sa vanvremenskim značajem. Ova dela podsećala su kasnije generacije na vezu između čoveka i božanskog, kako ne bi zaboravili odakle su došli i kako se ne bi izgubili u lavirintu sekularnog sveta.

Ipak, KPK ne štedi napore da uništi kulturno nasleđe i suštinu kineske tradicionalne kulture. Osnovni razlog je to što su promovisanje marksizma i ateizma potpuna suprotnost tradicionalnoj kineskoj kulturi i vrednostima.

Tokom svojih uzastopnih političkih pokreta, KPK je koristila sve vrste podlih trikova, uključujući brutalne masakre, uništavanje religijskih uverenja, progon intelektualaca koji su podržavali pravdu i savest, i uništavanje tradicionalne kineske kulture—uključujući drevne hramove, kulturne relikvije, kaligrafska dela , slike i antikvitete. Krajnji cilj KPK je da dominira celim svetom i prekine vezu između čoveka i božanskog, gurajući čovečanstvo u opasan ponor.

Izuzetno je važno da ljudi budu potpuno svesni zle prirode KPK. Ovo će im omogućiti da se otrgnu od njenog uticaja i prosvetle u važnost oživljavanja i praćenja tradicionalnih kulturnih vrednosti vrline, pravednosti, ispravnosti, dobročinstva i verodostojnosti. Sve ovo će čovečanstvu obezbediti svetlu budućnost.

Copyright © 2024 Minghui.org. All rights reserved.
Kategorija: Tradicionalna kultura

Mediji

Prijavite se

na naš newsletter

© Copyright Minghui.org 1999-2024