Uz Učiteljevu zaštitu preživjela sam dvije teške nesreće. Želila bih da vam ispričam o svojoj drugoj nesreći i da se zahvalim Učitelju što mi je spasio život.
Uveče 27. oktobra 2021. vozila sam se motociklom u gradu Daegu Metropolitan, Južna Koreja. Nosila sam jaknu podstavljenu pamukom kako bih ublažila hladnoću. Zaustavila sam se na velikoj raskrsnici iza nekoliko automobila i čekala da se upali zeleno svjetlo. Prije nego što se svjetlo promijenilo, čula sam iznenadni "prasak" praćen zveckanjem. Odmah sam pomislila: "Je li to bila nesreća?"
Kroz uporno zujanje u ušima, čula sam kako neko govori: „Oh, izgleda loše, je li mrtva?“ Pitala sam se: "Ko je umro?" Polako sam otvorila oči. Oko mene se okupila bučna gomila, a ja sam pomislila: „Zašto sjedim na zemlji? Oh! Ja sam bila ona koju je automobil udario.” Neko je upitao: "Kako se osjećaš?" Odmah sam odgovorila: "Osjećam se dobro, dobro sam."
Oko mene se okupila gomila ljudi koja je čekala dolazak policije. Sjela sam na zemlju i otkrila da nemam cipele, a da je motocikl odbačen nekoliko metara dalje. Vidila sam i auto koji je naletio na mene. Dok sam sjedila ispruženih nogu ispred sebe, neki ljudi su pitali: „Možeš li da ustaneš?“ Iako sam rekla da, nisam mogla pomjeriti noge. Izvadila sam mobilni telefon i pozvala muža i snahu. Tek što sam im kazala za nesreću i gdje se nalazim, stigla je hitna pomoć.
Principi običnih ljudi ne važe za kultivatore
Čuvši da mogu sama da ustanem, bolničari su me smirivali dok sam pokušavala da ustanem. Međutim, nisam mogla pomjeriti ruke, noge i šake i drhtala sam od šoka i hladnoće. U tom trenutku su stigli moj muž i snaha. Policija mi je savjetovala da odem u bolnicu, a snaha mi je rekla: „Mama, ti ne razumiješ zakone Koreje. U takvim okolnostima, moraš otići na pregled.” Odgovorila sam: „Neka se bave time kako im odgovara. Neću ići u bolnicu. Dobro sam."
Uprkos mojim protestima, bolničari su me stavili na nosila i smjestili u kola hitne pomoći. Zamolila sam svoju snahu da pomogne tako što bi recitirala: „Falun Dafa je dobar, Istinitost-Dobrodušnost-Tolerancija su dobri“ i zamolila Učitelja za pomoć.
Kada sam stigla u bolnicu, pomislila sam u sebi: „Učitelj je toliko izdržao za mene. Ne smijem osramotiti ugled Dafa. Falun Dafa je dobar i odbijam da priznam ovaj progon od strane starih sila. Mora da se ovo dogodilo zbog mojih ličnih propusta. Stare sile su iskoristile ovaj propust i pokušale da naškode mom tijelu, pokušavajući da me spriječe da obiđem turističke lokacije kako bih objašnjavala istinu i spašavala živa bića.”
Baš tada me je snaha upitala: „Mama, kako se osjećaš?“ Odgovorila sam: „Dobro sam. Molim te nastavi recitirati „Falun Dafa je dobar, Istinitost-Dobrodušnost-Tolerancija su dobri“ i tražiti od Učitelja pomoć. Učitelj će se pobrinuti za sve, a ti se ne moraš brinuti.” Moja snaha je rekla: "U redu."
Pošto se moja nesreća dogodila tokom epidemije COVID-19, bolnica je bila uveliko pretrpana. U hitnoj pomoći nije bilo mjesta, pa sam morala čekati vani u kolima hitne pomoći, još uvijek drhteći od hladnoće. Na kraju je došlo medicinsko osoblje i smjestilo me na stolicu da čekam. Iako mi je gornji dio tijela bio slab, nisam željela da ostanem u bolnici ni sekundu duže. Pomislila sam: „Učitelju, trudit ću se da budem dostojna svoje titule Falun Dafa praktikanta i zadržati svoje ispravne misli.” Pokušala sam da se prisjetim Učiteljevih učenja.
Nakon deset minuta bolničko osoblje nam je reklo da je ubrzo moj red da me pregleda ljekar. Rekla sam svojoj snahi: „Ne treba mi medicinska pomoć. Ja sam kultivator, dobro sam. Ovo je samo test kultivacije.” Kada me je snaha pitala: "Jesi li stvarno dobro?" Odgovorila sam: „Da. Pomozi mi da ustanem i možemo da idemo. Izađimo kroz glavna vrata.”
Mnogo sam viša od svoje snahe, pa iako mi je pomogla da ustanem, jedva me je pridržavala. Umirila sam je i kazala da mi treba samo mala njena podrška. Zabrinuti bolničari zaustavili su nas na vratima, a onda sam čula kako moj broj prozivaju preko zvučnika. Prišao je ljekar koji je bio prisutan i rekao mi: “Ako možete otići odavde bez pomoći, nećemo vas prisiljavati da ostanete.” Pristala sam, pustila snahu i sama izašla kroz vrata.
Moja porodica me nije tretirala kao pacijenta
Vidila sam svog sina i unuka kako idu prema meni čim sam izašla kroz glavna vrata bolnice. Moj unuk je potrčao prema meni, a ja sam ga podigla. Kada je moj sin pitao: "Jesi li dobro?" Uvjerila sam ga: „Dobro sam. Pogledaj me, dobro se osjećam.” Plakala sam dok sam govorila: Hvala, Učitelju."
Na parkingu bolnice moja snaha je sugerisala: „U tvojoj kući nije toplo, a zima je posebno oštra. Zašto ne ostaneš u našoj kući? Naša zgrada ima centralno grijanje i podovi su grijani. Možeš ostati kod nas nekoliko dana.”
Odgovorila sam: „Kćeri, ti i moj sin se prema meni odnosite s velikom ljubavi. Veoma sam zahvalna, ali sam ja i praktikantica. Potpuno ću se oporaviti učeći Fa i prakticirajući vježbe s tvojim tatom. Ako odem u vaš dom i dozvolim da me tretirate kao pacijenta, moje stanje će se pogoršati. Sve mogu sama, pa me pusti kući, u redu? Ako se moje stanje ne popravi u naredna dva dana, nazvat ću te i možeš me odvesti svojoj kući.”
Moj muž i ja smo otišli kući. I dalje mi je bilo hladno, pa je moj muž rekao da će prokuhati vodu da pijem. Pristala sam, ali baš kad je krenuo, zaustavila sam ga. „Čekaj, ja ću sama prokuhati vodu. Ako ti dozvolim da se brineš o meni, zar ti ne dozvoljavam da me tretiraš kao pacijenta? Ja sam Dafa praktikantica i ništa mi ne fali.”
Ustala sam i prokuhala malo vode. Kasnije sam zavrnula nogavice i vidjela da su mi noge i stopala u modricama. Moj muž je bio veoma zabrinut, ali sam ga uvjerila: „To je lažna iluzija. Hajde da učimo Fa.” Čitali smo Fa i meditirali. Nakon što sam poslala ispravne misli u ponoć, otišla sam na spavanje.
Sljedećeg jutra, probudila sam se nešto poslije šest sati, oprala se kao i obično i zapalila mirisne štapiće Učitelju. Zatim sam recitovala Fa. Poslije osam sati sjetila sam se da su mi noge i stopala u modricama, pa sam zavrnula nogavice i vidjela da su modrice nestale, a noge su mi izgledale normalno. Zaplakala sam. Rekla sam svom mužu: „Vidi, moje noge i stopala su potpuno zarasli.“ Moj muž je bio iznenađen.
U narednih nekoliko dana kontaktirali su me bolnica, saobraćajna služba i policija da razgovaraju o pitanju naknade. Moj muž i ja smo im rekli: „Mi smo Falun Dafa praktikanti i ne želimo ništa.”
Kada je čuo da odbijamo da tražimo odštetu, policajac koji nas je nazvao rekao je: „Nema više ljudi poput vas“. U početku se zabrinuo da sam stranac koji ne razumije moja prava da tražim odštetu po korejskom zakonu, pa je izvukao snimak nesreće i pokazao ga mom mužu. Tek tada smo shvatili koliko je nesreće bila ozbiljna. Vozač koji je naletio na mene je imao sedamdesetak godina. Dok se približavao raskrsnici, pokušao je da pritisne kočnicu, ali je greškom nagazio na gas. Njegov auto koji je ubrzavao udario je u moj motocikl, odbacivši me visoko u zrak! Ipak, uspjela sam da izađem iz ove teške nesreće relativno neozlijeđena.
Razmišljajući o tome, kada me je neko prvi put pitao kako se osjećam dok sam još sjedila na zemlji na mjestu nesreće, čim sam odgovorila: „Osjećam se dobro, dobro sam“, osjetila sam se nevjerovatno ugodno, kao da sam umotana u veliku kuglu pamuka. Učitelj me je štitio.
Moje lično razumijevanje
Dijelim opis ove nesreće da podsjetim kolege praktikante da bez obzira šta se dogodi, mi ne treba da se ponašamo kao obični ljudi. Neki praktikanti s dobrim namjerama dobrovoljno brinu i služe onima koji su pogođeni karmom bolesti. Osjećam da im moje iskustvo može biti podsjetnik, da ne tretiraju druge praktikante kao bolesne pacijente. Praktikanti koji prolaze kroz nevolje ne bi trebali samo prihvatiti svoje okolnosti kao prirodne, i misliti da je to zato što eliminiraju karmu. Ako budu čvrsti u svojoj vjeri u Falun Dafa, moći će prevladati izazove bolesti.
